„KAD su stigli kući, pomogao joj je da siđe iz kočije te se, svladavši se, naviknutom učtivošću oprosti od nje i kaza nekoliko riječi koje ga ni na što nisu obvezivale; rekao je da će joj priopćiti svoju odluku.
Ženine riječi, koje su potvrdile njegove najgore sumnje, uzrokovaše strašan bol u srcu Alekseja Aleksandroviča. Taj je bol jošte bio pojačan onim čudnim osjećajem fizičkoga sažaljenja prema njoj što su ga u njemu izazivale njene suze. Međutim kad osta sam u kočiji, na svoje veliko čudo i radost Aleksej Aleksandrovič osjeti da se posve oslobodio toga sažaljenja, a i sumnji i muka ljubomore što su ga u posljednje vrijeme trle.
Osjećao se poput čovjeka koji je izvadio zub što ga je dugo bolio. Nakon strašne boli i oćuta da se nešto golemo, veće od same glave, izvlači iz čeljusti, ne vjerujući još svojoj sreći bolesnik osjeća da više ne postoji ono što mu je tako dugo zagorčavalo život, vezivalo svu pažnju te da opet može živjeti, misliti i zanimati se čime drugim a ne samo svojim zubom. Isto je to osjetio i Aleksej Aleksandrovič. Bol je bila neobična i strašna, ali kad je prošla; osjećao je da može opet živjeti i misliti i na što drugo, a ne samo na ženu.
>>Bez časti, bez srca, bez vjere, pokvarena žena! Uvijek sam to znao i uvijek vidio iako sam, žaleći je, nastojao da sebe obmanjujem<< - reče on u sebi. I njemu se doista učinilo da je to uvijek vidio; prisjetio se pojedinosti njihova pređašnjega života koje mu se prije ni po čemu nisu činile ružne - a sada su te pojedinosti jasno pokazivale da je ona uvijek bila pokvarena. >>Pogriješio sam kad sam svezao svoj život s njome; ali u pogrešci mojoj nema ničega ružnog te zato ja ne mogu biti nesretan. Kriv nisam ja - reče u sebi – već ona. Ali ona se mene ne tiče. Ona za mene ne postoji...<<

L. N. Tolstoj, Ana Karenjina