MARIA DOS PRAZERES

...

María dos Prazeres vratila se kući razdragana što je doživjela ostvarenje sna koji je godinama zrio u njezinu srcu. Međutim, taj se san nije ispunio, ali ne zbog zamora njezine starosti niti zbog kašnjenja smrti. Niti je to uopće bila nečija odluka. Život se pozabavio njome jedne ledene večeri u studenome kad se iznenadna oluja stuštila dok je izlazila s groblja. Bila je ispisala imena na tri ploče i upravo se pješice spuštala prema autobusnoj postaji kad je ostala potpuno natopljena prvim udarcima kiše. Jedva se stigla skloniti u veži u nekoj napuštenoj četvrti koja je izgledala kao da pripada nekom drugom gradu, s razrušenim krčmama i prašnim tvornicama i golemim teretnim vagonima koji su još strašnijim činili bučno nevrijeme. Dok je pokušavala svojim tijelom ugrijati smočenog psića, María dos Prazeres je vidjela kako prolaze krcati autobusi, vidjela je kako prolaze prazni taksiji s ugašenom oznakom, ali nitko nije obraćao pozornost na njezine znakove brodolomca. Odjednom, kad joj se već i čudo činilo neostvarivim, jedan je skupocjeni automobil boje čelika u suton bezglasno prošao natopljenom ulicom, zaustavio se naglo na uglu i vratio se vozeći unatrag sve do mjesta na kojem je stajala. Stakla su se spustila nekim čarobnim zamahom i vozač se ponudio da je poveze. - Idem jako daleko - reče María dos Prazeres iskreno. - Ali učinili biste mi veliku uslugu da me povezete jedan dio.
- Recite mi kamo idete - inzistirao je.
- Prema Graciji - reče ona. Vrata se otvore bez dodira.
- To je u mom pravcu - reče on. - Udite.
U unutrašnjosti koja je mirisala na osvježavajući lijek kiša se pretvorila u neku nestvarnu nepogodu, grad je promijenio boju, a ona osjeti da je u nekom dalekom i sretnom svijetu u kojem je sve riješeno unaprijed. Vozač si je otvarao prolaz kroz poremećeni promet lakoćom koja je u sebi imala nešto čarobno. María dos Prazeres osjećala se potištenom ne samo zbog svoje vlastite bijede već i zbog jadnog psića koji joj je spavao u krilu.
- To je neki prekooceanski brod - reče, jer je osjetila da treba reći nešto prikladno. - Ništa takvo nisam nikad vidjela, čak ni u snovima.
- Zapravo, jedino je loše što nije moj - reče on na lošem katalonskom i nakon stanke nastavi na španjolskom: - Moja životna plaća ne bi bila dovoljna da ga kupim.
- Mogu zamisliti - uzdahne ona.
Proučila ga je sa strane onako osvijetljenog zelenim odsjajem ploče s instrumentima i vidje da je gotovo mladić, s kovrčavom kratkom kosom i profilom brončanog rimskog kipa. Pomisli da nije lijep, ali ima neki drugačiji šarm, da mu vrlo dobro pristaje jakna od jeftine kože istrošena od nošenja i da njegova majka mora biti vrlo sretna kad ga čuje kako se vraća kući. Samo se po njego vim težačkim rukama moglo povjerovati da odista nije vlasnik automobila.
Nisu ponovo progovorili za cijelo vrijeme vožnje, ali je María dos Prazeres osjetila da je i on nju proučio sa strane nekoliko puta i još jednom ju je zaboljelo što je u ovim godinama i dalje živa. Osjetila se ružnom i vrijednom sažaljenja, s kuhinjskim rupcem koji je nemarno stavila na glavu kad je počelo kišiti i u bijednom jesenskom kaputu koji se nije sjetila zamijeniti drugim jer je mislila na smrt.
Kad su stigli u četvrt Gracia, kiša je počela jenjati, bila je već noć i upalila su se svjetla na ulici. María dos Prazeres pokaže svom vozaču da je ostavi na uglu u blizini, ali je on inzistirao da je odvede do kućnih vrata, i ne samo da je to učinio nego se parkirao na pločniku kako bi mogla sići ne smočivši se. Izbacila je psića, pokušala izaći iz automobila s toliko dostojanstva koliko joj je to tijelo dopuštalo, a kad se okrenula da mu zahvali susrela se s muškarčevim pogledom od kojeg je ostala bez daha. Na trenutak ga je podnosila pravo ne shvaćajući tko što očekuje, niti od koga, a onda ju je on zapitao odlučnim glasom:
- Da se popnem?
María dos Prazeres osjeti se poniženom.
- Jako sam vam zahvalna što ste me doveli - reče, - ali vam ne dopuštam da mi se rugate.
- Nemam nikakva razloga da se ikome rugam - reče na španjolskom s neopozivom ozbiljnošću. - A najmanje ženi kao što ste vi.
María dos Prazeres bila je upoznala mnogo muškaraca kao što je on, bila je spasila od samoubojstva mnoge druge drskije od njega, ali nikad u svom dugom životu nije se toliko plašila odluke. Čula je njegovo inzistiranje bez najmanje naznake promjene glasa:
- Da se popnem?
Ona se odmakne ne zatvarajući vrata automobila i odgovori mu na španjolskom kako bi bila sigurna da je shvaćena.
- Činite što hoćete.
Ušla je u predvorje jedva osvijetljeno indirektnim odsjajem s ulice i počela se drhtavih koljena penjati prvom dionicom stubišta, gušena strahom za koji je vjerovala da je moguć jedino u smrtnom času. Kad se zaustavila pred vratima na polukatu, drhteći od čežnje da pronađe ključeve u džepu, čula je s ulice dva uzastopna udarca vratima automobila. Noi, koji se požurio naprijed, pokušao je zalajati. "Šuti", naredila mu je grčevitim šapatom. Gotovo je odmah začula prve korake na olabavljenim stepenicama stubišta i uplašila se da će joj iskočiti srce. U djeliću sekunde ponovo potpuno presluša onaj proricateljski san koji joj je promijenio život u zadnje tri godine i uvidi grešku u svom tuma čenju.
"Moj Bože", reče zapanjena sama sebi. "Pa to nije bila smrt!"
Napokon pronađe bravu slušajući odlučne korake u tami, slušajući kako raste disanje nekoga tko se približavao uplašen kao i ona sama u tami, i tada shvati da je bilo vrijedno čekati tolike i tolike godine i patiti toliko u tami, makar i samo zato da doživi ovaj trenutak.

Svibanj 1979.

Gabriel Garcia Marquez, Maria dos Prazeres

(kraj priče)