Ludi dan danas. Ili normalan. Dva sukoba u samo tri sata, jedan ulični, jedan opet s bankaricom. Uzimam selfie na ulici, tip s druge strane ceste gleda, Teška kategorija, boksačkim rječnikom rečeno, u kratkim hlačama i "bilim bičvama", bicikl s kojeg je sišao izgleda pored njega k'o dječji BMX. Da ne smijem fotografirati, kaže. K'o kaže? - pitam. Nešto brblja, pita jesam li službena osoba. Kažem mu da imam zakone u malom prstu i pokazujem mu srednji. Spominjem Maju Sever i HND. Takvi tipovi smatraju javnu površinu svojom prćijom, grad je njihovo privatno vlasništvo, ur-fašizam, kategoriziram ga u tu kategoriju. Je li kad čuo za Umberta Eca?

Produžujem dalje, iznervirana. Onda banka, najveća u gradu, PBZ-ova, na 4 kata. Portir me šalje na kat, veli drugi kat i samo lijevo, lijevo. Po hodnicima nigdje nikog, neka službenica sjedi sama u sobi u hodniku s dvadeset praznih kancelarija i vraća me u prizemlje. U prizemlju verbalni okršaj s bankaricom, veli da čekam. Ja pitam jedno, ona odgovara drugo, da nema vremena, preuzma šalter, mora biti skoncentrirana. Pitam ju čemu vi služite kad ništa ne znate što vas se pita. Znate li da živite od klijenata? Glasna sam, nemam pardona, spremna sam da me izbaci zaštitar iz banke k'o podguzna muha što je danas izbacila iz sabora Radničku frontu.

Sukobi s idiotima postaju svakodnevni, čim počneš razmišljati umjesto slušati idiote. Kažu: s njima ne treba raspravljati jer te prvo povuku na svoju razinu, a zatim dotuku iskustvom. Meni moje iskustvo s idiotima služi da ih povučem na svoju razinu i nokautiram argumentima.

Imam kratak fitilj.