INDIJANSKA LJUBAV

Često su me pitali, žive li dugo Indijanci. Na to pitanje nisam mogae odgovoriti, jer nijedan Indijanac ne zna, koliko ima godina. Njihova mogućnost računanja ne ide preko brojke dvadeset, a osim toga ne znaju razlikovati godine. Oni mogu još nekako odrediti prošlu godinu, ako se dogodilo nešto značajno. Mjesec u godini također ne razlikuju, ali vrlo dobro znaju, kad je vrijeme kornjače, kad započinje i svršava kišno doba, kad dolazi suša ili predstoji oluja. To su njihove polazne točke za određivanje vremena. Katkad kažu: »jedan mjesec«, »dva mjeseca«, i time misle vrijeme između jednog i drugog punog mjeseca. U mjesecu imaju tjedne, i to »nema mjeseca«, »mjesec raste«, »veliki mjesec« i »mjesec odlazi«. Dani u tjednu nemaju naziva. Satove u danu određuju prema visini sunca. Kad, na primjer, upitate Indijanca, kad će poći na put, on će pokazati rukom na neko mjesto na nebu i reći: »Kad sunce tamo stoji.« I ne prevari se nikad.
Kako rekoh, ne znam, koliku starost dožive Indijanci. No prema onome, što sam vidio, čini mi se, da ne prelaze šezdesetu godinu. Da bi bili primljeni u vijeće staraca, »matokari«, moraju imati mnogo bora na licu.
Kod Karaža mijenjaju i muškarci, kao i žene, u toku godina svoju »klasu«. Indijanci imaju jedan naziv za dijete od dvije godine, drugi za četvorogodišnje dijete, a poseban za sedmogodišnje. Kad dječak poodraste, veli se, da je »ljubavne dobi« ili »ljubežljiv«.
Dječaci postaju »ljubežljivi« u isto vrijeme, kad naši mladići mutiraju, postaju nervozni i stidljivo govore o izvjesnim stvarima. Velim »naši mladići«, jer takve promjene nisam primijetio kod Indijanaca. Njima se ljubav čini jednostavna i prirodna, kao i sve, što su od malena vidjeli oko sebe, tako da nemaju nikakvih mističnih ili nečasnih osjećaja, koje je stvorila naša civilizacija o izvjesnim stvarima.
Mladić, koji osjeti naklonost prema nekoj djevojci iz svoga plemena - nikada iz svoje vlastite obitelji - često se ženi i vrlo mlad, sa petnaest godina, iako to nije pravilo.
Jedno poslijepodne opazili smo, gdje Kuriširi napušta selo. Sjeo je u svoj čamac i prema svemu se čini, da odlazi na nekoliko dana. Na moje pitanje odgovorio je, da ide u ribolov. To je bilo toliko čudnije, što kod Indijanaca nije uobičajeno, da na duže vrijeme odlaze sami. Kad je konačno otišao, još su dugo za njim gledala dva njegova prijatelja. Oni su mi konačno odgovorili, da se Kuriširi namjerava ženiti.
»Ah, sad razumijem. On ima vjerenicu u drugom selu«, rekoh. »Ne«, odgovori Uerea, »vjerenica je u našem selu.«
Prilično je dugo trajalo, dok sam konačno uspio saznati uobičajeni tok takvih događaja.
Kad se Koriširi zaljubio u neku mladu djevojku, vjeran zakonima svoga plemena, napustio je selo za nekoliko dana, da bi u lovu i ribolovu mogao razmišljati o svom problemu. Prije nego što je otišao, ostavio je svoje najbolje oružje kod prijatelja, da bi ga oni predali njegovoj odabranici. On je sâm pošao u prašumu da traži hranu i da se bori protiv divljih zvijeri najjednostavnijim sredstvima. To je posljednji ispit zrelosti, kojemu se mora podvrći mladi Karaža.
Poslije nekoliko dana vratio se Kuriširi, No mjesto da ide u kolibu svojih roditelja, pošao je svojoj odabranici. Zátekao ju je, kako sjedi na rogožini, i reče joj:
»Kazali su mi, da je kod tebe moje oružje. Došao sam po njega.«
»Nemoj ga odnijeti«, odgovorila je djevojka. »Ostani ovdje i okrijepi se jelom, da bi se potom mogao odmoriti. Poslije tako dugog puta mora da si vrlo umoran.«
Mladiću su zasjale oči. Sjeo je na rogožinu i uzeo med, koji mu je pružila njegova žena. Rekao sam žena, jer je to dvoje mladih ljudi upravo sklopilo brak, i to tako, da je djevojka zadržala oružje i ponudila mladiću da ostane.
Da je djevojka na mladićevo pitanje odgovorila:
»Da, visi na dovratku, možeš ga uzeti«, to bi značilo glatko odbijanje.
Idućeg dana posjetila je Marija mladence.
»Kako sam sretna«, reče mlada žena, »a bit ću još mnogo sretnija.«
»Kad ćeš biti sretnija nego što si sada?«
»Za nekoliko dana, znaš... Karaža je blag i umiljat. On ne zahtijeva ništa odmah, na početku, on je vrlo nježan, Karaži nisu kao bijelci, koji se ožene i već prvog dana hoće da žive kao oženjeni...«
Nije bilo lako da se potpuno shvati, što je mislila, ali je bilo lijepo čuti, kako Indijanka o tome govori.
A tako je ustvari i bilo. Narednih dana promatrali smo Kuriširija, kako obasipa pažljivostima svoju ženu i nastoji joj se i duševno približiti. Jednom smo ih iznenadili same u kolibi. Ona je priređivala koru od drveta sebi za pregačicu, a on je sjedio iza nje i pričao joj priče iz lova. Kad je Kuriširi načas izišao, zapita je Marija:
»Ljubi li te tvoj muž?«
»Da. Ljubi me, jer veli, da sam lijepa. Ružne žene ne ljube njihovi muževi.«
Desetak dana poslije zaključenja braka zapitao sam za mladi par. Rekoše mi, da je otišao.
»Kamo je otišao?«
»O tome se ne običava pitati«, odgovoriše mi sa smiješkom.
Razumio sam, da su otišli čamcem na bračno putovanje. Karaški mladenci provode najljepše dane svog bračnog života na nekom od mnogih otoka na Araguaji, daleko od radoznalih očiju.

Tibor Sekelj, Iz putopisa »Kroz brazilske prašume«