Pregled posta

ČETVRTO PISMO

“ČETVRTO PISMO

»Čovjek je smrtan. Možda, no umrimo boreći se, i ako nam je ništavilo neminovno, smatrajmo ga pravdom«.
OBERMANN, pismo 90.

Dolazi vrijeme vašeg poraza. Pišem vam iz grada slavnog u svijetu, koji protiv vas sprema sutrašnjicu slobode. On zna da to nije lako i da prije toga treba proći kroz noć još tamniju od one koja je počela prije četiri godine vašim dolaskom. Pišem vam iz grada lišena svega, bez svjetla, bez vatre, izgladnjelog, ali nikad poraženog. Doskora će se ovdje nešto dogoditi što još ne možete ni zamisliti. Kad bismo imali sreću, našli bismo se jedan pred drugim. Mogli bismo se tada boriti znajući dobro zašto: ja imam jasnu predodžbu vaših opravdanja, a vi možete dobro zamisliti moja.

Te srpanjske noći istovremeno su lake i teške. Lake na Seini i u stablima, teške u srcu onih koji čekaju jedinu zoru koju od sada žele. Čekam i mislim na vas: još imam nešto da vam kažem. To će biti posljednje. Želim vam reći da smo bili slični i da smo danas neprijatelji, da sam mogao biti pored vas i pitam se zašto je sada između nas sve svršeno.

Dugo smo zajedno vjerovali da ovaj svijet nema višeg smisla i da smo prikraćeni. Ja to još vjerujem na izvjestan način. Ali sam iz toga izvukao drugačije zaključke od onih o kojima ste mi tada govorili i koje toliko godina već pokušavate uvesti u povijest. Danas kažem samom sebi: da sam vas stvarno slijedio u vašim mislima, morao bih vam odobriti ono što činite. A to je toliko teško da zaista treba da se ovdje zaustavim, usred te ljetne noći, tako pune obećanja za nas, a tako prijeteće za vas.

Nikada niste vjerovali u smisao ovog svijeta i stvorili ste ideju da je sve jednako vrijedno i da se i zlo određuje prema našem htijenju. Pretpostavljali ste da su u odsustvu svakog božanskog i ljudskog morala jedine vrijednosti one koje vladaju životinjskim svijetom tj. nasilje i lukavstvo. Iz tog ste zaključili da čovjek nije ništa, da se njegovu dušu može ubiti, i da u najbesmislenijoj povijesti dužnost pojedinaca može biti samo pustolovina moći, a njegov moral ispunjenje pobjede. A u stvari ja, koji sam vjerovao da mislim kao vi, nisam baš imao argumenata da vam se suprotstavim, osim snažnog smisla za pravdu, koji mi se na kraju činio tako malo razumnim kao najnenadanija strast.

Gdje je bila razlika? U tome što ste vi lako prihvaćali beznađe koje ja nisam nikada prihvatio. U stvari, vi ste prilično lako prihvaćali nepravdu naše sudbine i bili ste skloni da je još pojačate, dok je meni, naprotiv, izgledalo da čovjek mora isticati pravdu da bi se borio protiv vječne nepravde, stvarati sreću kao protest sveopćoj nesreći. Jer vi ste od svog beznađa stvorili opojnost, kojoj ste se predavali stvarajući od nje načelo, vi ste prihvatili da uništite djela čovjekova i da se borite protiv njega da biste dopunili njegovu pravu bijedu. A ja, odbijajući da prihvatim to beznađe i taj izmučeni svijet, htio sam samo da ljudi ponovo budu solidarni kako bi se borili protiv svoje nepodnošljive sudbine.
Vidite, iz istog načela mi smo izvukli različite morale. Uz to vi ste napustili lucidnost i mislili da je mnogo jednostavnije (vi biste rekli svejedno) da netko drugi misli za vas i za milijune Nijemaca. Budući da ste se umorili od borbe s nebom, odmarali ste se u toj iscrpljujućoj pustolovini, gdje je vaš zadatak bio da osakaćujete duše i razarate zemlju. Sve u svemu, izabrali ste nepravdu, udružili ste se s bogovima. Vaša logika je bila samo prividna.

Ja sam, međutim, izabrao pravdu, da bih ostao vjeran zemlji. I dalje vjerujem da ovaj svijet nema viši smisao. No znam da nešto u tom svijetu ima smisla, a to je čovjek, jer je on jedino biće koje zahtijeva da ga ima. Taj svijet ima barem ljudsku istinu i naša je zadaća da mu damo razloge protiv same sudbine. A nema drugih razloga osim čovjeka, i njega treba spasiti ako hoćemo spasiti ideju koju imamo o životu. Vaš smiješak i prezir će mi reći: što znači spasiti čovjeka? Čitavim svojim bićem kličem: to znači da ga ne treba sakatiti, nego dati priliku pravdi, jer je čovjek jedini koji je može shvatiti.

Evo zašto se borimo. Evo zašto smo vas morali najprije slijediti na putu koji nismo željeli i na kraju kojega smo konačno naišli na poraz. Jer je vaš očaj bila vaša snaga. Čim se nađe sam, čist, siguran u sebe, nemilosrdan u svojim posljedicama, očaj ima bezgraničnu moć. Ta moć nas je uništavala dok smo oklijevali i dok je naš pogled još bio upućen sretnim vizijama. Mislili smo da je sreća najveća od svih pobjeda, ona koju postižemo protiv nametnute sudbine. Čak ni u porazu nije nas napuštala ta tuga.

No, vi ste učinili što je trebalo, mi smo ušli u povijest. I pet godina nismo više mogli uživati pjev ptica u svježini večeri. Po svaku cijenu je trebalo očajavati. Bili smo odijeljeni od svijeta, jer se za svaki trenutak toga svijeta veže čitav niz smrtonosnih slika. Za vrijeme tih pet godina nije bilo na toj zemlji jutara bez hropca, večeri bez sužanjstva, podneva bez masakra. Da, trebalo vas je slijediti. No naš težak pothvat sveo se na to da vas slijedimo u ratu, a da nismo zaboravili sreću. I unatoč zapomaganju i nasilju pokušavali smo sačuvati u srcu sjećanje na sretno more, na brežuljak koji nismo nikada zaboravili, na smiješak dragog lica. To je bilo najbolje oružje, koje nećemo nikada napustiti. Jer kada bismo ga izgubili, bili bismo poraženi kao što ste i vi. Jednostavno, sada znamo da treba mnogo vremena i suviše krvi da se iskuje oružje za sreću.

Bilo nam je potrebno shvatiti vašu filozofiju, pristati da malo nalikujemo na vas. Izabrali ste junaštvo bez pravca, jer je to jedina vrijednost u svijetu koji je izgubio smisao. I budući da ste ga izabrali za sebe, vi ste ga izabrali za sve i za nas. Bili smo prinuđeni da vas oponašamo da ne umremo. No tada smo shvatili da je naša premoć u tome što smo mi imali pravac. Sada, kada je sve pri kraju, možemo vam reći što smo naučili, naime da je junaštvo beznačajno i da je teže postići sreću.

Sada vam sve mora biti jasno, znate da smo neprijatelji. Vi ste čovjek nepravde, a to je ono što moje srce mrzi više od svega. Sada znam razloge onog što je bila samo strast. Borim se protiv vas jer je vaša logika zločinačka, kao i vaše srce. I u mukama, u kojima ste nas držali četiri godine, vaš razum ima toliko udjela koliko i vaš instinkt. Eto zašto će moja osuda biti potpuna. Vi ste već mrtvi u mojim očima. Ali kada budem sudio o vašem užasnom postupku, sjetit ću se da smo i mi i vi pošli od iste osamljenosti, i našli se, i vi i mi zajedno sa čitavom Evropom, u tragediji razuma. I usprkos vama samima sačuvat ću vam ljudsko ime. Da budemo vjerni našoj vjeri, prisiljeni smo da poštujemo u vama ono što vi ne poštujete kod drugih. Dugo je to bila vaša velika prednost, jer ubijate lakše nego mi. I to će uvijek biti prednost onih koji su nalik na vas. A mi pak, koji nismo slični na vas, morat ćemo uvijek svjedočiti, kako bi čovjek pored svojih najgorih grešaka dobio opravdanje i dokaze nedužnosti.

Eto zašto na kraju borbe, u srcu toga grada koji liči na pakao, pored svih mučenja dosuđenih našima, unatoč našim izobličenim mrtvacima i našim selima punim siročadi, mogu vam reći da u trenutku kada vas budemo uništili bez milosti, nećemo osjećati mržnju prema vama. Čak kada bismo morali, kao toliki drugi, umrijeti sutra, mi vas opet ne bismo mrzili. Ne možemo tvrditi da se nećemo bojati, mi ćemo samo nastojati da budemo razumni. No tvrditi možemo da ništa nećemo mrziti. I ono što bih još danas mogao prezreti, reći ću vam, mi smo raščistili, i želimo vas uništiti u vašoj moći, a da vam ne osakatimo dušu.

Vidite da još imate onu prednost koju ste imali nad nama. Međutim, zbog toga smo mi nadmoćni. I zahvaljujući tome, ova noć mi je sada laka. Naša je snaga u tome da mislimo kao i vi o veličini ovog svijeta, da ništa ne odbacujemo od naše drame, no istovremeno smo spasili ideju o čovjeku na rubu velikog poraza razuma i odatle izvlačimo neumornu hrabrost za preporod. Sigurno je da osuda koju donosimo svijetu nije time olakšana. Suviše smo skupo platili to novo saznanje da bi nam naš položaj prestao izgledati beznadnim. Stotine milijuna ljudi umorenih u zoru, strašni zidovi tamnica, Evropa iz čije se zemlje isparuju milijuni leševa koji su nekad bili njena djeca, sve je to cijena za dvije ili tri nijanse, koje neće biti možda ni od kakve druge koristi nego da pomognu nekolicini od nas da lakše umremo. Da, to je užasno. Mi moramo dokazati da ne zaslužujemo toliko nepravde. Taj smo zadatak predodredili, a njime započinjemo sutra. U ovoj noći Evrope kad se osjeća dah ljeta, milijun naoružanih ili nenaoružanih ljudi sprema se za bitku. Svanut će zora kada ćete konačno biti pobijeđeni. Znam da će nebo koje je bilo tako ravnodušno na vaše užasne pobjede biti isto takvo i na vaš zaslužen poraz. Ni danas od njega ne očekujem ništa. Mi ćemo barem doprinijeti spasu čovjeka od osamljenosti u koju ste ga htjeli uvući. Zato što ste prezreli tu vjernost čovjeku, vi ćete na tisuće umirati u samoći. A sada vam mogu reći zbogom.

Srpanj, 1944.”

Albert Camus, Pisma jednom njemačkom prijatelju







Post je objavljen 23.05.2025. u 17:28 sati.