„Taj kratki izlet do ugla po vrč piva bio je za mene ekspedicija nezamislivih razmjera. Prvo i prvo, ispod nas se nalazila brijačnica u kojoj je radio Stanleyjev otac. Vrlo često, baš kad bih jurio napolje da štogod donesem, primijetio bih kako otac tuče Stanleyja remenom za oštrenje britve, a pri tom prizoru bi mi krv navalila u glavu. Stanley je bio moj najbolji prijatelj a njegov otac najobičnija pijana Poljačina. Međutim, kad sam jedne večeri jurio tako po vrč piva, primijetio sam, na svoj veliki užitak, kako drugi Poljak nasrće britvom na Stanleyeva starog. Vidio sam kako stari uzmiče natraške kroz vrata, kako mu krv curi niz vrat i kako mu je lice bjelje od zida. Srušio se na pločnik pred brijačnicom, grčeći se i stenjući, a ja sam ga, dobro se sjećam, mirno promatrao dvije-tri minute i zadovoljno i sretno se udaljio. Stenley je za okršaja šmugnuo napolje pa me je otpratio do krčme na uglu. I on se veselio iako je bio malko zaplašen. Kad smo se vratili, bolnička kola su stajala pred vratima i brijača su odnosili na nosilima; lice i vrat bili su mu prekrili plahtom.

Katkad bi se dogodilo da mimo kuće naiđe miljenik oca Carrola iz crkvenog zbora baš u trenutku kad bih ja turio nos napolje. Bio je to prvorazredan događaj. Dječak je bio stariji od svih nas, ali zato mamina maza, budući topli brat. Pobjesnili bismo samo dok bismo ga gledali kako hoda. Tek što bih ga opazio, rastrubio bih vijest na sve strane i, prije nego bi stigao do ugla, već bi ga opkolila šačica dječaka, mahom znatno manjih od njega, koja bi ga zadirkivala i oponašala tako dugo dok se ne bi rasplakao. Onda bismo se bacili na nj kao čopor vukova, oborili ga na zemlju i zderali mu odjeću sa stražnjice. Naš je postupak bio prljav, ali smo se poslije dobro osjećali. Nitko od nas još nije znao šta je to topli brat, ali, bilo to šta mu drago, mi smo bili protiv njega. Isto smo tako bili i protiv Kineza. Gore, u ulici, jedan Kinez je radio u praonici rublja pa bi često prolazio mimo nas i tom prilikom bi, kao i ona maza iz crkvenog kora oca Carrolla, isto tako prošao kroz šibe. Bio je pljunuta slika i prilika kulija kakvu viđamo u udžbenicima. Nosio je kaputić od nekakve crne kozje dlake opletenih rupica za dugmad, papuče bez, peta i perčin. Obično ne bi izvlačio ruke iz rukava. Najbolje se sjećam njegova hoda, nekako podmukla, sitna, ženskasta hoda koji nam se činio posve stran i opasan. Smrtno smo ga se bojali i mrzili smo ga jer se nije nimalo obazirao na naše peckanje. Smatrali smo da je odviše neuk da bi mogao razumijeti naše uvrede. Ali, jednog dana, kad smo svratili u praonicu, prilično nas je iznenadio. Prvo nam je uručio zamotak rublja; onda se sagnuo ispod police izvadio iz velike vreće pregršt plodova kineskog litchija. Izišao je iza pulta i, smiješeći se, pošao da nam otvori vrata. Jednako se smiješeći, zgrabi Alfieja Betcha i povuče ga za uši; onda krvoločno iskesi lice i, hitro poput mačke, pojuri opet za pult odakle izvuče velik, neugodan nož i zamahnu njime na nas. Glavom bezobzira izjurili smo iz praonice. Kad smo dotrčali do ugla i ogledali se, spazili smo ga gdje staloženo i mirno stoji na vratima, s glačalom u ruci. Poslije te neprilike, više nitko nije htio svratiti u praonicu; morali smo malome Louisu plaćati svake sedmice po pet centa da bi nam donio rublje. Louisov otac je držao voćarnicu na uglu. Često bi nam, u znak pažnje, poklanjao gnjile banane. Stanley je osobito volio gnjile banane, jer bi mu ih tetka uvijek ispržila. U Stanleyjevoj kući su pržene banane smatrali za poslasticu. Jednom, o njegovu rođendanu, cijelo je susjedstvo bilo pozvano na proslavu. Sve je bilo u redu dok nisu došle na red banane. Ispalo je da nitko nije htio ni okusiti pržene banane, jer je to bilo jelo koje su jeli samo stranci poput Stanleyevih roditelja, Poljaka. Usred nelagode koja je zavladala, neki bistri malac predloži da našopamo bananama luckastog Willieja Mainea. Willie Maine je bio stariji od svih nas, ali nije znao govoriti. Govorio je jedino bjork! bjork, i to mu je bio odgovor na sve. I tako, kad smo mu dodali banane, on reče bjork! i zgrabi ih s obje ruke. Ali je prisutan bio i njegov brat George koji se uvrijedio što smo gnjile banane podvalili njegovu benavu bratu. Zato George zapodjene tučnjavu a kad Willie vidje da mu napadaju brata, također poče da se tuče i viče bjork! bjork! Ne samo što je udarao dječake, nego nije štedio ni djevojčice, a to je izazvalo pravi pravcati pakao. Napokon se Stanleyjev stari, koji je čuo buku, pojavi iz brijačnice s remenom u ruci, Zgrabio je luckastog Willieja Mainea za vrat i počeo ga mlatiti. Dotle se George iskrao napolje i otišao po gospodina Mainea starijeg. Gospodin Maine, koji je isto bio prilična pijanica, pojavio se samo u košulji i, primijetivši da mu jadnog Willieja tuče pijani brico, nasrnuo je na nj obim pesničinama i nemilosrdno ga izbubetao. Willie, koji se dotle uspio osloboditi, bauljao je po podu i trpao u usta pržene banane što su bile popadale sa stola. Brstio ih je kao koza, toliko brzo, koliko bi mu trebalo da ih napipa. Kad je stari spazio kako mu mali tamani banane i žvače kao koza, razbjesnio se i zgrabio remen za oštrenje britve da bi ga naučio pameti. Sad je Willie počeo urlati bjork! bjork! i svi su odjednom prasnuli u smijeh. To je otrijeznilo gospodina Maine, tako da se obuzdao. Napokon je sjeo, i Stanleyjeva tetka mu je donijela čašu vina. Dođoše još neki drugi susjedi, koji su čuli galamu, pa i njih ponudiše vinom i pivom, a kasnije i rakijom, i uskoro se svi razgališe, raspjevaše i stadoše zviždati, čak se i klinci nacvrcaše, a mali Willie se napije, opet spusti na sve četiri kao koza i stade cičati bjork! bjork!, i Alfie Betche, koji je bio strašno pijan iako mu je bilo svega osam godina, ugrize luckastog Willieja Mainea za stražnjicu, pa onda Willie ugrize njega, i napokon se počesmo svi međusobno gristi, a roditelji su gledali i smijali se urlajući od oduševljenja i bilo je vrlo, vrlo veselo, donijeli su još prženih banana, ovaj put smo ih svi jeli i tada su zaredali govori i mnogo je još vrčeva popijeno naiskap a luckasti Willie Maine je pokušavao da nam nešto zapjeva, samo što nije mogao istisnuti ništa drugo osim bjork! bjork! Proslava rođendana je fantastično uspjela i cijelu sedmicu kasnije nitko nije ni o čemu drugome govorio osim o tom događaju i o tome kako su Poljaci Stanleyjevi silni ljudi. Upalile su čak i pržene banane, tako da ih je odsada bilo teško dobiti od tate Louisa Pirosse, jer je uvijek bila jagma za njima. A onda se zgodio događaj koji se tužno dojmio cijele četvrti - pobjeda Joeya Silversteina u sukobu s Joeom Gerhardtom. Joey je bio krojačev sin; bijaše to dečkić od petnaest-šestnaest godina, naoko prilično tih i revan školarac koga su ostali dečki izbjegavali zato što je bio Židov. Jednog dana, kad je nosio hlače nekoj mušteriji na Filmore Placeu, presreo ga je Joey Gerhardt, koji je bio njegovih godina i koji je sebe smatrao za prilično nadprosječnu osobu. Palo je nekoliko oštrih riječi s obje strane a onda je Joe Gerhardt istrgnuo hlače mladom Silversteinu i bacio ih u kanal. Nitko ne bi ni pomislio da bi se mladi Silverstein usudio pesnicom odgovoriti na takvu uvredu, tako da smo svi a ponajviše sam Joe Gerhardt, bili preneraženi kad je zamahnuo i udario Joea pravo u bradu. Zapodjela se borba koja je potrajala dvadesetak minuta a na kraju je Joe Gerhardt ostao ležati na pločniku nemajući snage da ustane. Tada je Silverstein podigao one hlače i spokojno i ponosno se vratio u očevu krojačnicu. Nitko mu nije ništa dobacio. Cijeli smo slučaj shvatili kao katastrofu. Tko je ikada čuo da Židov istuče arijca? Bilo je to naprosto nezamislivo, a eto, ipak se odigralo naočigled svih prisutnih. Iz noći u noć smo, kao i obično, sjedili na ivičnjaku i pretresali slučaj sa svih strana, ali nismo smislili nikakva rješenja sve dok... e, pa, sve dok mlađem bratu Joeya Gerhardta, Johnnyju, nije to već toliko dojadilo da je odlučio sam izravnati račune. Johnny, iako mlađi i manji od brata, bijaše žilav i neukrotiv kao mlada puma. Bio je tipični predstavnik siromašnih Iraca, kakvih je bilo mnogo u susjedstvu. Njegov naum da se osveti mladom Silversteinu sastojao se u tome da ga jedne večeri sačeka u zasjedi, kad bude izlazio iz trgovine, i da ga zaskoči. Kad ga je jedne večeri napokon napao, u svakoj je šaci imao po kamen i, kad je jadni Silverstein pao, oborio se na njega i s ona dva povelika kamena izudarao ga po sljepoočicama. Na njegovo veliko čudo, Silverstein se uopće nije branio; čak kad je ustao i pružio mu priliku da se osovi na noge, Silverstein se i ne pomaknu. Tada se Johnny smrtno uplaši i pobježe. Bit će da se propisno uplašio, jer se više nikad nije vratio; kad smo posljednji put čuli za nj, saznali smo da su ga ščepali negdje na Zapadu i strpali u popravilište. Njegova mati, koja je bila musava, pijana irska mrcina, izjavila je da mu tako i treba i da samo moli boga da joj više nikad ne dođe na oči. Kad se mali Silverstein oporavio, više to nije bio onaj isti dječak; pričalo se da mu se od udaraca pomračio um i da je malko šašav. Joey Gerhardt, naprotiv, postade opet slavan. Čini mi se da je posjetio maloga Silversteina dok je još ležao u krevetu i usrdno mu se ispričao. I taj postupak je bio posve nezamisliv. Bijaše u njemu nešto tako čudno, tako neobično, da smo Joea Gerhardta počeli smatrati gotovo za lutajućeg viteza-dobročinitelja. Nitko se nije slagao s Johnnyjevim postupkom a ipak nikome ne bi palo na pamet da se ode ispričati mladome Silversteinu. Bio je to uzvišen i otmjen čin, pa smo Joea Gerhardta počeli smatrati za pravog džentlmena - prvog i jedinog džentlmena u našoj okolini. Tu riječ nismo prije nikada upotrijebili a sad nam ona nije uopće silazila s usta, jer smo smatrali da je posebna čast biti džentlmen. Sjećam se da me se duboko dojmila ta preobrazba poraženog Joea Gerhardta u džentlmena.“

Henry Miller, Jarčeva obratnica