Sinoć sam kopala po špajzi da nađem kuglicu. Naime, na podu u špajzi u kutijama za cipele držim božićni nakit, kuglice, zlatne češere, zvjezdice, srebrni špic za bor, srcasti i u obliku suza nakit, vilinu kosu, sprej za snijeg, staklene anđele, lampice i sav instrumentarij za prosinačko kičenje (kič), bora. Imam tri takve kutije, i u spremanju i bacanju suvišnih flaša, suđa, plastike i vrećica iz uvijek premalog špajza, između tava, vokova, velikih lonaca koji ne stanu u kuhinjske elemente i kutija sa njegovim alatima i „to će nam možda trebati“ ropotoarnicom koja nije nikad „trebala“, i izvlačenju tih kutija, jedna se otvorila i jedna kuglica se otkotrljala daleko u tamu i dubinu špajze i nestala. Nisam tip koji odustaje zbog prevelikih prepreka. Uzela sam mobač, upalila bateriju, legla na pod i rovala i plivala između grebenja dok nisam u mraku ugledala moju slatku malu srebrnu kuglicu – jabučicu sa dva svilena bijela listića kako svjetluca između neuglednih mat škrnicli i plastičnog repertoara za izlete. Tu si! Kliknula sam i izvukla ju iz mraka. Vraćena je u kutiju, ropotarnica je raščišćena, lonci složeni, kutije vraćene na mjesto, mala kuglica pronađena i spremljena. Priča ima pouku. Neka vas nikada smeće ne obeshrabri pronaći ono što volite, ma kako taj vaš napor i tu vašu kuglicu neko smeće smatralo sitnim i nebitnim i sabotiralo vas.