Između juhe od bundeve i rolane svinjetine teče rezgovor za stolom, tv blica u drugoj sobi, na staklenom stoliću četiri prazne čašice, popili smo vrhunsku domaću šljivovicu, jednu, drugu, treću čašicu. Toplo je, kako je to već toplo u društvu starih prijatelja, u njihovoj kući s velikim, raskošnim dvorištem, u jesenjoj noći, u sobi u kojoj se okupljamo na večerama godinama. Smijemo se i upadamo jedni drugima u riječ. Bunimo se, pa je l' mogu ja završiti?! Ajde dobro, pričaj onda ti, ja neću. Dobro, dobro, da čujemo. Prede se razgovor, njih dvoje, nas dvije, u troje, četvero, u parovima istovremeno, klopamo i pričamo, kako je puknula godina, ona pukne prstima, ovako!, a kao da smo jučer pili adventsko kuhano vino na korzu, i evo ga, to je tu, blizu, pa zar je moguće. Stvarno, prisjetim se u sebi kako sam o tome pisala pjesmu:

„U jeku su prosinačke bakanalije –
Puši se kuhano vino iz božićnih sajmenih kućica
Tisuće lampica angažiranih u
Jingle bells showu neumorno titra
A iz hrpi trgovačkih kataloga
Sipi štaub sa zvjezdastih kolačića
Po gradu i selu

Dogovaramo s društvom
Ritualno prosinačko kuhano vino
U šest na korzu
Krenimo na vrijeme –
Upozorava me stalno
Kasnimo ipak dvije minute
Toliko sam dulje piškila obučena za van
On vrišti:
Lijepo sam ti rekao, i -
Ostala si uvijek ista
Spominje dugo čekanje na Trgu Republike
Prije sto godina pod satom
Da trebao je otići i više nikad ne doći
Trebao si – kažem - spasio bi nas
Kvari mi raspoloženje za kuhano vino i izlazak
Ne idemo na vlak - tumačim mu
Preciznost je čisto tlačenje
Jedan plus jedan su tri
Kad smo već kod ljudskih odnosa
On drži do matematike
Stizanja na vrijeme
Tim se ponosi
A ja još čekam život
Na ustajalim peronima
Kasni i moj život - kažem mu
Nikako da stigne
Strašno je ljut kad sam iskrena
I sine ira et studio
Govorim što mislim
Slikam božićni imaginarij
Isuseka i štalicu na trgu
Slikaj kad budeš bila sama
Opominje me društvance
Điz pa šta je ovo
Tračeve i trash slušam strpljivo
Iako brzo pogubim
Nit i smisao razgovora
O ljudima koje ne poznam
Pijuckam iz plastične čaše
Vonjaju iz vina klinčić i cimet na trope
Mislim o Babilonu i pobrkanim jezicima
Da nitko više nikog ne razumije
Kazna je za oholost
Smijemo se na rastanku
Tek sad smo se raskravili
I pričamo si uzajamno i dugo
Kao da se više nećemo naći u prosincima
Kako pucamo sve više

Ulazim u auto
Vozimo se kroz blješteće LED lance
Kroz stiroporske pahulje, kugle i borove
Crveno, zeleno, žuto i srebrno
Blješti asfalt mokar od kiše
A Polar Express juri kroz noć
Kupeći nove putnike
Mašu mi kroz stakla
Stari i brat
Putuju na feštu na Sjeverni pol

Ono smo o čemu šutimo“

Blizu je ponoć, opraštamo se, uvijek nas prate do vrata dvorišne ograde obrasle lozom, tu još malo, na ulici, prije nego ćemo ući u auto, stanemo i popričamo, on pali auto, mahnemo si, opet smo sami. Penjemo se na nasip i vozimo uz rijeku, la riva nera, oivičenu točkama treperavog svjetla. Hvalim večeru i kako sam se najela, u krilu mi je ogroman buket ružmarina iz njihovog dvorišta, miriši na sjetu, uspomene i groblja. Približavamo se mostu, svijetli u mraku željezna konstrukcija, uočavam na njemu usamljenog biciklistu među šleperima, voze se nekud ispod ogromnog neba. Sjetim se kako je netko za večerom rekao: „Za sto godina, svi ovi koje sad gledamo, bit će mrtvi.“ Brrrrrrr.