Komentari

starrynight2022.blog.hr

Dodaj komentar (12)

Marketing

  • starry night

    mama je majka koja je uspjela postati mama (moja misao)

    avatar

    08.06.2023. (13:31)    -   -   -   -  

  • Annabonni


    " . Onda je bilo nekih koji su vikali ,mama' da je to bio jedan užas.«""

    Surovo i istinito - a koga ćeš dozivati srcem , uostalom ?

    avatar

    08.06.2023. (13:55)    -   -   -   -  

  • starry night

    da, fantastičini Camusovi zapisi, često se vraćam Dnevniku, osuda rata, huškanja, ludila, gluposti, veliki Camus, ništa on to izravno ne piše, nego evo ovakvim crticama, a i kud ćeš efektnije antiratno štivo od osobnog iskustva rata jednog humanista i filozofa kakav je Camus, za razliku od navijača i huškaća na dnevnoj bazi, a to mama nikad nije i ne može biti, jer majka po difoltu, osim ako nije psihopatska i manipulativna, navija za mir

    avatar

    08.06.2023. (14:06)    -   -   -   -  

  • Annabonni

    Camusov curriculum vitae je vrlo impresivan jer, rijetki intelektualci njegova profila uključujući i antiratni stav i filozofijske ekspresije rata nemaju taj "štof" u sebi da bi ga književno eksponirali.
    Moj odabir je Kuga : ona nije lektirna obveza doduše, ali je sjajan dokaz ljudske solidarnosti u nenormalnim uvjetima koji su u knjizi gotovo irealni, ali-zar ih nemamo sada u životu toliko da su iz irelnog postali više nego stvarni ?

    avatar

    08.06.2023. (14:46)    -   -   -   -  

  • Galaksija

    želim ti sretan put!:*

    avatar

    08.06.2023. (14:57)    -   -   -   -  

  • starry night

    hvala Galaksija, to je fotka iz svibnja, sad idem opet, stalno me zove, - dođi, dođi, a ja moram raditi, a jako mi je lijepo s njom, bistra, energična, voli kritizirati, ne smiješ proći kraj nje da nešto ne komentira, ova haljina ti je ko "canjek", npr. :)))))))) , a ja joj velim pa dobro mama, to je za po doma samo, i tako, lijepo nam je skupa, pozz

    avatar

    08.06.2023. (15:07)    -   -   -   -  

  • starry night

    Kuga me jako podsjeća na Papićevog Izbavitelja (U jednom mirnom srednjoeuropskom gradiću počinju se događati neobične stvari. Pojavljuju se ljudi-štakori koji, malo po malo, osvajaju vlast i sve stanovnike, od gradonačelnika do posljednjeg skitnice, pretvaraju u sebi slične...), a roman završava poput Polanskovog Bala vampira, nema spasa

    "Znao je pri tom da ova kronika ne može biti kronikom konačne pobjede. Mogla je biti samo svjedočanstvo o onome što je trebalo izvršiti i što će bez sumnje dalje da vrše, u borbi protiv terora i njegova neumornog oružja, svi ljudi, unatoč svojim ličnim krizama i tegobama; ljudi koji se, ne mogavši biti sveci, a ne hotjevši priznati elementarno zlo, trude ipak i nastoje da budu liječnici.

    Slušajući radosnu ciku što je dopirala iz grada, Rieux se sjetio da je ta radost zapravo svagda ugrožena. Jer on je znao što nije znala ova radosna gomila, a može se saznati iz knjiga: da bacil kuge ne ugiba nikada; da se može desetke godina pritajiti u pokućstvu i rubenini, da čeka strpljivo u sobama, podrumima, kovčezima, rupcima i papirima i da će možda doći dan kad će na nesreću i pouku ljudi, kuga probuditi svoje štakore i poslati ih da uginu u nekome sretnom gradu."

    Zar nije divna paralela s Izbaviteljem? @AnnaBonni

    avatar

    08.06.2023. (15:21)    -   -   -   -  

  • Annabonni

    Jest, nadomjestak je čista paralela

    avatar

    08.06.2023. (16:13)    -   -   -   -  

  • luki2

    Sretan put i uživajte! Volim Camusa...Ljubim!

    avatar

    08.06.2023. (20:06)    -   -   -   -  

  • starry night

    I ja! Ljubim!

    avatar

    08.06.2023. (21:04)    -   -   -   -  

  • j.

    Nevjerojatno, kakav sinkronicitet. Eto, baš negdje prekjučer sjetih se možda najefektnijeg, najpotresnijeg i najneočekivanijeg završetka nekog romana kojeg sam ikada pročitao (jer ispada da čitav roman priča onaj koji je na koncu u njemu poginuo), a to su gotovo van svake sumnje Hrabalovi Strogo kontrolirani vlakovi. Mislim da ne moram napisati više ništa – jer, to je ono najčudnije – iskopirao sam sa Scribda taj konac romana; kao da sam znao da će mi zatrebati; i evo – niti dva dana nakon toga ja ga lijepim ovdje. Kao da smo čitali dvije stranice istog lista papira koje su ispisala dvojica potpuno različitih ljudi – a o istome...

    „... A snijeg je prestao padati, izišao je prekrasan mjesec, po čitavom predjelu titrale su raznobojne sekundne kazaljke, u svakoj pahuljici, a na vratu vojnika zablistao je bijeli srebrni lančić, a na tom lančiću nešto što je vojnik držao objema rukama i još glasnije uzviknuo:
    - Mutti! Mutti!!
    Naslonio sam mu cijev puške na oko i povukao obarač, ležeći u nekom čudnom položaju, i onda sam postao svjestan da je zašutio, vidio sam kako mu noge polako i tiho čine zadnje pokrete, zaustavile su se, ležao sam na njemu i čuo kako u vojnika ulazi mir i tišina, kako se sve zaustavlja kao u isključenoj mašini. A iz mene je liptala krv i prljala mu uniformu, izvukao sam rupčić i pokušao očistiti tu krvavu mrlju, dahtao sam i počinjao se gušiti, ali sam se, napregnuvši sve svoje snage, okrenuo, ispružio ruku i dohvatio lančić koji je držao vojnik čije je lice bilo smireno, samo je umjesto desnog oka imao opaljenu rupu kao plavi monokl... otkinuo sam lančić, iščupao ga iz ruke mrtvaca i na mjesečini vidio da o njemu visi medaljon, s jedne strane zelena četverolisna djetelina, a s druge natpis: Bringe Glück.
    Ta djetelina nije donijela sreću ni tom vojniku ni meni, bio je čovjek kao i ja ili gospodin prometnik Hubička, nije imao nikakva odlikovanja, nikakva čina, a ipak smo jedan drugoga ustrijelili i jedan drugoga poslali u smrt, iako je sigurno da bismo se, da smo se negdje sreli u civilu, možda svidjeli jedan drugom, porazgovarali.
    U tom času je odjeknula detonacija, a ja, koji sam se još prije nekoliko trenutaka veselio tom prizoru, ležao sam pored njemačkog vojnika, ispružio ruku, otvorio mu šaku koja se već počinjala kočiti i vratio mu zeleni četverolist koji donosi sreću, dok se na horizontu podizao u nebo oblak sličan gljivi, oblak koji je stalno rastao dobivajući nove katove i nove prstenove dima; čuo sam kako je udarni val zraka prostrujao predjelom, šišteći i zviždeći kroz golo granje drveća i grmova, kako je zatresao pogonske lance semafora, oslonio se o rame i zaljuljao ga, ali gušio sam se i krv je navirala iz mene. Do posljednjeg trenutka, kad sam počeo gubiti svijest o samom sebi, držao sam za ruku mrtvog vojnika i u njegove uši, koje više nisu čule, ponavljao riječi vlakovođe one rakete koja je dovezla postradale Nijemce iz Dresdena:
    - Trebalo je da sjedite kod kuće na dupetu...“

    Na žalost, osobno sam se i neposredno i srećom još više posredno osvjedočio kako j erat ponajveće zlo koje se u životu jednog čovjeka ili društva može desiti; rat razdire ljude, odnose, duše i metastazira u svemu tome više od ičega. Poplave, požare, potrese, bolesti još možda možemo preživjeti boreći se sa smislom i udruženi (baš kao u sjajnoj Camusovoj Kugi), ali rat je zlo što ga čovjek sam sebi donosi da bi zatro ono malo dobroga što ga s vremenom uspije stvoriti, pa ga razori u času.

    I ja sam Kugu iščitao sa daleko više svjetlijih tonova; možda je to bilo davno - nakon Stranca odmah sam se prihvatio i nje, negdje prije Mučnine; davno je to bilo, tko zna što bih sada pomislio da je pročitam; otprilike kako je bilo i sa fenomenalnim Očevima i djecom; nekada sam bio na strani Bazarova, ali sada, prije par godina, čitao sam to sasvim drugim očima.

    Hvala i pozdrav :)

    avatar

    08.06.2023. (22:05)    -   -   -   -  

  • starry night

    Hvala J., a tek Krležin antiratni opus, Hrvatski bog Mars, Baraka 5B, Bitka kod Bistrice Lesne, pa na Zapadu ništa novo, pa Conradovo Srce tame, i predivna zbirka antiratne svjetske poezije Urezi Tomice Bajsića, kupila sam si ju na jednom Interliberu, preporučujem svakom, izuzetna knjiga. Jedna od najopakijih i dugo se od nje nisam mogla "izliječiti" je Bijeli hotel D. M. Thomasa, završava u ukrajinskom Babyn Jaru.

    "An aggressive war is the great crime against everything good in the world. A defensive war, which must necessarily turn to aggressive at the earliest moment, is the necessary great counter-crime. But never think that war, no matter how necessary, nor how justified, is not a crime. Ask the infantry and ask the dead."
    Ernest Hemingway

    I Remarque: "Poginuo je oktobra hiljadu devet stotina osamnaeste, jednog dana kad je na cijelom frontu bilo tako mirno i tiho da se ratni izvještaj ograničio samo na saopćenje da na Zapadu nema ništa novo.
    Pao je ničice i ležao licem k zemlji, kao da spava. Kad su ga okrenuli, vidjelo se da nije dugo patio. Lice mu je bilo spokojno kao da je bio skoro zadovoljan što se tako dogodilo."

    Da, "Mutti! Mutti!!" - hvala na tom odlomku, savršen dorinos temi. To je to.

    avatar

    08.06.2023. (23:31)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...