Jučer su psihopati na Dan Zagreba mučki napali bubnjeve jerbo da samo psihopat ima pravo na uživanje javnih površina i javnog zvukopolja koje svi plaćamo putem javnih računa, a samo sajkovi čini se misle imaju pravo nastupati pa su za sada stradali samo skupi bubnjevi, upozoravajuća poruka, drugi put će padati i bubnjari, bitno je da mi te sajkove i njihove dijagnoze i simptome, sve te sajkove financiramo nereferendumskim vaticanskim ugovorima, porezima, siromašenjem, masovnim iseljavanjem i povlačenjem pred sajkovima u slobodne zemlje.
Je li Zagreb grad samo psihopata ili svih građana, kad se psihopati usuđuju za Dan Zagreba napasti druge koji slave dan grada, pa i lik i djelo velikog pjesnika i partizana Ivana Gorana Kovačića?


"... Iz šume, s rikom gora, prasak muko
Zatutnji. Za njim tanad raspršeno
Ciknu, ko djeca njegova. Pijuko
Nada mnom zvuk visoko, izgubljeno.
Bitka se bije. Osvetnik se javlja!
Osvijetli me radost snažna poput zdravlja.

Planu u srcu sva ognjišta rodna,
Osvetom buknu krvi prolivene
Svaka mi žila, i ko usred podna
Sunca Slobode razbi sve mi sjene.
Držeć se smjera garišnoga dima,
Jurnuh, poletjeh k vašim pucnjevima.

Tu ste me našli ležati na strani,
Braćo rođena, neznani junaci;
Pjevali ste, i ko kad se dani,
Široka svjetlost, kao božji znaci,
Okupala me. Rekoh: zar su snovi?
Tko je to pjevo? Tko mi rane povi?

Oćutjeh na čelu meku ruku žene;
Sladak glas začuh: "Partizani, druže!
Počivaj! Muke su ti osvećene!"
Ruke se moje prema glasu pruže,
Bez riječi, i dosegnuh nježno lice,
Kosu i pušku, bombu vidarice.

Zajecao sam i još i sad plačem
Jedino grlom, jer očiju nemam,
Jedino srcem, jer su suze mačem
Krvničkim tekle zadnji puta. Nemam
Zjenice da vas vidim i nemam moći,
A htio bih, tugo! - s vama u boj poći.

Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem
Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer ćutim,
Da sad tek živim, makar možda mrijem.
Svetu Slobodu i Osvetu slutim...
Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka,
Ko narod silna, ko sunce visoka."

Ivan Goran Kovačić, JAMA