ZNAČENJE:
Ovaj se izraz koristi za opisivanje situacije u kojoj se ljudi boje kritizirati nešto ili nekoga jer je percepcija masa da je stvar ili osoba važna, i bolje je šutjeti.

POZADINA:
Dolazi iz kratke priče „Carevo novo ruho“ danskog pisca Hansa Christiana Andersena koja je prvi put objavljena u Kopenhaganu u travnju 1837. u Andersonovom trećem i posljednjem dijelu Bajki ispričanih za djecu.

Andersonova verzija priče temelji se na njemačkom prijevodu priče koju je prvi put objavio 1335. Španjolac Juan Manel, princ od Villene: Libro de los ejemplos del conde Lucanor y de Patronio (Knjiga primjera grofa Lucanora i Patronija). Manel je svoju zbirku od 51 priče upozorenja pripisao raznim izvorima, uključujući Ezopa, druge klasične pisce i arapske narodne priče.

Andersonova se priča razlikuje od Manelove po tome što u potonjoj kralja prevare tkalci koji tvrde da odijelo mogu vidjeti samo muškarci zakonitog rođenja, dok u Andersonovoj priči tkalci igraju na carevu taštinu govoreći da je odijelo vidljivo samo ljudima koji su pametni i kompetentni.

Manelova verzija slična je onoj pronađenoj stoljećima ranije u indijskoj književnosti. Najranije poznato spominjanje nalazi se u antologiji basni iz 1052. koja govori o nepoštenom trgovcu koji je prevario kralja pretvarajući se da tka nadnaravno ruho koje ne može vidjeti niti dotaknuti nijedna osoba nezakonitog rođenja.

IDIOM
Kao idiom, uporaba naslova priče odnosi se na nešto što je široko prihvaćeno kao istinito ili za koje se tvrdi da je vrijedno hvale, zbog nespremnosti opće populacije da to kritizira ili da se na njih gleda kao protiv popularnog mišljenja. Fraza "careva nova odjeća" postala je idiom o logičkim zabludama. Priča se može objasniti pluralističkim neznanjem. Priča govori o situaciji u kojoj "nitko ne vjeruje, ali svi vjeruju da svi drugi vjeruju. Ili alternativno, svi ne znaju ima li car odjeću ili ne, ali vjeruju da svi ostali nisu neznalice."


„— Evo me, spreman sam! — reče car. — Pristaje li mi dobro? — pa se još jednom okrene pred ogledalom, a to je trebalo značiti da pomno promatra svoju odjeću.
Komornici koji su imali pridržavati mu skute pipahu rukama po podu, kao da ih dižu, pa koračahu držeći ruke u zraku, jer se nisu usuđivali pokazati kako ništa ne vide.
I tako je car išao u povorci pod krasnom nebnicom, a svijet po ulicama i na prozorima govoraše:
— Bože, kako je carevo novo ruho savršeno! Kakvih li divnih skuta! Pristaje mu kao saliveno!
Nitko nije htio priznati da ništa ne vidi, jer bi time pokazao kako nije za svoju službu ili kako je veoma glup. Nijedne se careve haljine nisu tako svidjele.
— Ta on nema ništa na sebi! — povika neko dijete. — Car je gol!
— Bože, čuj glas nevinosti! — uzdahnu otac. I jedni šaptahu drugima što je reklo dijete.
— Nema ništa na sebi! Dijete kaže da car nema ništa na sebi!
— Nema ništa na sebi! — povika naposljetku sav puk.
Protrnu car, i njemu se samom činilo da ljudi imaju pravo, ali mišljaše otprilike ovako: »Sad mi ipak valja ostati u povorci do kraja!« I zauze još ponosnije držanje.
A komornici i dalje nošahu skute kojih nije bilo.“
CAREVO NOVO RUHO, H. C. Andersen