Ima neka tajna veza između zrelih muškaraca i slanine. Tek kad dođu u izvjesne godine, počinje potraga za onom slasnom, masnom, s bakreno-smeđom kožicom i ružičastom crtom u sredini, pravom domaćom na grabovom dimu dimljenoj i zimskom vjetru ljuljanoj po pušnicama u seoskim dvorištima, slaninom. Hodaju ti znalci po tržnicama i između klupa s očišćenim kokicama, kobasicama, švarglima, krvavicama i domaćom rakijom „ispod pulta“, ljudikaju s trgovcima dok pažljivo odmjeravaju komade koje će ponijeti kući i onda ih minuciozno rezuckati, uz obveznu glavicu luka. Mi žene smo isključene iz rituala. Slanina naprijed, povrće stoj. Gledam kako pažljivo reže donešeni komad na velikoj drvenoj dasci, onoj starinskoj, ručni rad, s ručkom i rupicom iz koje visi špaga, s prethodno naoštrenim nožem, izrezuje van kraj i onda sitno apetitlih reže tanke šnitice, pa reže luk pored, subotnji ritual na povratku iz nabave, dok vrećice s hranom još stoje po kuhinji neraspakirane, a znalac kuša je li to što je izabrao ono što je tražio. Ova je savršena, komentiram. Oćeš? – pita me. Pomislim na mog tatu. Ista potraga za slaninom, iste godine, isti ritual kao on sad. Valjda to dolazi s godinama, zreli muškarci i slanina. Kad prestanu vjerovati ženama i njihovim zdravim kuhinjama, dijetama, trendovima, povrćima i pritiscima na njih i stalnom popuštanju, i drmnu na stol ono što vole i misle, konačno slobodni oko pedesetih. Do pedeset jedu što im skuhamo, poslije pedeset kreću u potragu za onim savršenim, idealnim komadom - slanine.