„KOD KAZANA

... Međutim, fra Marko je vraćen u Bosnu. Godine su prolazile. Nešto tvrd težački život, a nešto i razočaranja koja su dolazila jedna za drugima i koja su i njegovu tvrdu pamet morala da pokolebaju, učinila su da je fra Markova revnost postala ne manja, ali manje vidna. U sebi on je vidio jasno, kao u ono poslije podne na Vija Nomentana, dva života i dva svijeta, onaj veliki i vječni i ovaj mali i prolazni; i danas on je mogao da oživi ono osjećanje užasa pri pomisli na milione ljudi koji gube onaj pravi i jedini istinski život zbog ovog kratkog i malog i njegovih jadnih slasti i dobara. I sada je osjećao kako ga guši potreba da doziva, da pomaže i spasava. I sada, dosta puta, kad baci pogled kroz prozor na svojoj ćeliji i sagleda njive i krovove pod prvim mrazom, obasjane mjesečinom, njemu se, umjesto tih mirnih njiva, ukaže odjednom cijela božja zemlja u svoj svojoj širini i po njoj, kao vatrene pjege i đavolji pečati, posijani gradovi. On poznaje samo Rim, Ankonu i Travnik, ali on zna dobro da ih je zemlja puna i čini mu se da ih u jedan mah vidi sve, do onih najdaljih kojima ne zna imena. I u svima se podjednako gubi duša i upropašćuje čovjek.
Ne paleći svijeće, naslonjen na prozor, fra Marko je umjesto tih kreševskih njiva i mračnih kućeraka, prelazio pogledom sve varoši svijeta sa njihovim ulicama, baštama, kućama, sa svim onim što je đavo podigao ljudima kao zamku za njihovu sujetu, lakomost i razvrat. Mjerio je svoju snagu sa snagom koja bi bila potrebna da se sve to zbriše sa lica božje zemlje, sve, od Travnika i Sarajeva pa do onog nepoznatog grada što trepti obasjan negdje u dnu Evrope ili mrske Azije, gdje je đavo kod kuće. To je bio trenutak kad je fra Markova želja da spase čovječanstvo prelazila sve granice i postajala opasnost i za njega samog, kada je kreševski vikar, zaboravljajući ko je, razmrsivao račune obadva svijeta, sa svim što je stvoreno i onim koji je sve stvorio. Jer se on u svom sažaljenju toliko zaboravljao da se potpuno izjednačavao sa onim čovjekom iz gradova koji griješi i propada, i okretao se protiv onoga koji je to pripustio.
U fra Marka se ne po prvi put dizala strašna misao da božje i đavolje nije jasno ni pravo podijeljeno, i da se ne zna, da niko ne zna, kolika je čija sila i gdje im je prava međa.
Sklapao je oči u kojima su još plamsali ognjevi svih gradova ovoga svijeta i pretvarali se u bijesne i nemoćne suze. Postepeno, misao koja se digla kao prijekor i buna malaksavala je i pretvarala se u molitvu. I fra Marko je molio boga usrdno »da se razgraniči već jednom sa đavolom«, da se pokaže jasnije jadnom čovjeku koji mora da propadne kad je okružen zamkama.
Ali, pored takvih noći kad se fra Marko mučio svojom mišlju da bi se konačno utješio molitvom, bilo je, i mnogo više, noći kad je od teškog dnevnog umora padao na postelju bez ijedne misli, da u istom trenutku zaspi kao okupano dijete. Jer, pored njegove skrovite želje za spasavanjem svijeta, koja mu je zapremala misli i osjećanja, i njegovoj nevinosti bila ono što su drugim ljudima stotine sitnih i krupnih strasti, težnja i snova, uporedo je živila u njemu i duboka seljačka strast za zemljom, radom i sticanjem, i neodoljivo ga tjerala da širi i brani manastirsko dobro, da bude lukav kad treba, da zakida Turcima, da se svađa sa seljacima zbog neurednog bira. U tome su mu i neopazice prolazili dani, mjeseci i godine. Za onoga ko predano radi o zemlji, vrijeme koje muči druge ljude gotovo i ne postoji. Šljive su rađale otprilike svake druge godine, žitne nerodice dolazile su nepravilno, krompir je izdavao svake treće godine. Neko vrijeme fra Marko je pamtio neku naročitu godinu po njenoj plodnosti ili nerodici, pa bi onda došla sasvim isto tako rodna ili zla godina, i on bi počeo da je zamenjuje sa onom prvom. Tako se konačno sve ujednačilo u toj borbi sa zemljom i njenim plodom. I kako je zemlja mnogo veća, jača i trajnija od čovjekova života, to se čovjek sve više zaboravljao i gubio u njoj.

Nego, posljednja vremena nisu bila srećna po fra Marka. Učestale sitne i krupne nedaće i razočaranja. Lanjska godina završila se tučom i zatvorom kod Fazle, vezirovog ćehaje, u Travniku. Odmah u početku ove godine dogodila se ona čudna ispovijed sa hajdukom Ivanom Rošom, u planini. Ovog ljeta druga jedna stvar teško je zbunila i za dugo vremena pomela kreševskog vikara.

U Sarajevu se desilo da je ćerka nekog Marka Barbareza odlučila da se poturči i da pođe za Turčina. Plač i kletve roditelja i sva nastojanja sarajevskih fratara nisu ništa pomagali. Uoči samog dana kad je djevojka trebalo da izađe pred kadiju i izjavi svoju slobodnu volju da se potuči, fratri, u dogovoru sa roditeljima, malo na prevaru, malo na silu, strpaju je u kola i, da bi zametnuli trag, otpreme u Kreševo. Dva čovjeka i jedna starica više su djevojku donijeli nego doveli, po noći, u kreševski manastir. Gvardijan nije htio da je vidi. Nekoliko fratara uzalud su nastojavali da je odvrate od onog što je naumila. Ni prijetnje nisu pomagale.

U jednoj prizemnoj sobici debelih zidova, u kojoj se inače drže stare knjige, sedla i manastirski alat, djevojka je stajala u ćošku. Skrštenih ruku i uporno oborenih očiju, sa crvenim pjegama na licu od uzbuđenja, nepokolebljivo je slušala uvjeravanja, savjete, obećanja i prijetnje fratara, koji su se smjenjivali ili je nagovarali po dvojica-troica u isto vrijeme.
Fra Petar Jaranović, promukao od ljutine i bijesa pred tolikim uporstvom, viče:
- Zovite fra Marka da bije kučku dok dušu čuje u njoj!
Malo zatim upao je u sobicu fra Marko noseći u ruci suh štap drenovac. Kad ugleda djevojku, on i nehotice zastade iznenađen. Slušajući juče ono što u fratri govorili o toj poturčenici, i još maloprije kad su ga zvali da je i on na svoj način posavjetuje, on je zamišljao da je to neka stasita, krupna i bijesna žena. Pred njim je stajala vitka i sitna djevojčica, ponizno skrštenih ruku, ali visoko uzdignute glave. Na licu joj se isticali očni kapci, uporno oboreni, potamnjeli od nesna, malko koso i nepravilno rezani, kao dva velika i nejednaka lista. Bilo bi mu lakše da je krupna i drska, kao što je on zamišljao.
Fra Petar još jednom poče da je nagovara da se okani Turčina i da ne sramoti vjeru i roditelje. Ona se nije micala.
- U oči mi gledaj, nesrećo pogana! - grmio je po koji put već fra Petar, misleći da je tako lakše zbuni i skruši. A ona je svaki put dizala očne kapke i svojim svijetlim, mladim pogledom gledala netremice i smjelo dobričini fra Petru u oči. Upravo nije gledala toliko u oči koliko u velike venecijanske naočare, čiji su limeni krajevi bili izlomljeni i s obje strane, pored samih ušiju, uvezani koncem. U taj zeleni konac je ona gledala.
- Hoćeš za Turčina, je li? - vikao je fra Petar zbunjen njenim pogledom, i ne očekujući odgovora na svoje pitanje.
- Samo za njega! - odgovarala je djevojka nevjerovatno mirno i sabrano za njezine godine i za položaj u kom je, kao da drugi neko iz nje govori.
- Šta? Šta?! I da se turčiš?
- I da se turčim.
Fra Petar nije mogao sebi da dođe; hukao je i jedva izgovarao riječi:
- Udri, fra Marko, udri, posvetila ti se!
Djevojka se slabo branila; otprilike tako kao da se radi o nekoj igri koju ne voli. Njezin sitan struk iščeznu u fra Markovim ogromnim šakama. Položi je preko lijevog koljena kao neposlušno dijete. Na prve štapove je trzala nogama i zabacivala glavu, ali onda se ukruti i ostade tako primajući udarce bez glasa i pokreta. Da je vrištala i otimala se, bogzna dokle bi je fra Marko batinao. Ovako, pred ovim čudom, ruka mu sama zastade i pogled neodlučno krenu po sobi kao da traži objašnjenja. Djevojka mu je ležala na rukama kruta kao riba. I tada tek fra Marko dođe sebi i osjeti ono na što nije pomišljao: pod lijevom rukom dojku, malenu i napupjelu, i pod prstima desne ruke djevojački trbuh, još nezaobljen, gladak i tvrd.
Užasnut, baci od sebe ženu i istrča iz sobe zaboravljajući svoj drenov štap i ne gledajući fratre. A djevojka se diže polako i opet ode u svoj kut. Tu je stajala mirno kao i domalo prije, samo su joj podrhtavali oboreni očni kapci iza kojih je moralo biti mnogo suza, ali na licu joj nigdje traga od plača, ni kajanja, ni straha.
Zbog te sarajevske djevojke fratri su imali veliku muku. Već sutradan došao je onaj njen Turčin iz Sarajeva i s kadijom i zaptijama izveo djevojku iz manastira. Pitali su je na mešćemi, pred kadijom i pred gvardijanom, da li se turči po slobodnoj volji.
- S drage volje - odgovorila je mirno.
Kad su je pitali hoće li ovoga Turčina za muža, položila je samo ćutke svoju malu ruku na njegovu mišicu i gledala pravo fratra i kadiju kao da čeka drugo pitanje, jer ne razumije kako mogu da je pitaju tu najjasniju i najveću stvar na svijetu. Ali nije kazala Turcima da su je u manastiru tukli i držala se pravo i ponosito, iako je drhtala od umora, nesna i tuče.
Fratri su platili globu i, što je još gore, taj Turčin odluči uzinat da se vjenča i svadbuje odmah tu u Kreševu. Sutradan, uveče, fratri su mogli da vide kako se s druge strane potoka pale vesele vatre i da čuju svirku i podvriskivanje svatova.
U svojoj ćeliji fra Marko je zatvorio kapak na prozoru legao odjeven, a glavu pokrio koporanom. Ipak nije mogao da ne čuje svadbene zurne i bubnjeve. gotovo u istom ritmu kao i damari u njegovim sljepoočnicama. A sve to zajedno kazivalo mu je samo jedno: kako je moćno zlo, nerazumljivo, kako može da bude hrabro, ponosito, i kako ga ima svuda, i ondje gdje se čovjek najmanje nada. Kako često Bog napušta svoje i ostavlja ih zlom slučaju.
Tu se zaustavljala fra Markova misao i on je bez misli i molitve ležao čekajući da ga dotuku udarci turskih svirala i doboša.
Sutradan i svih idućih dana manastir je imao žeteoce. U radu se fra Marko zaboravljao; nije se više pitao otkud toliko zlo i šta se to krije u ženskom stvorenju, kao one noći; ali je neka bolna i tiha obazrivost koju prije nikad nije poznavao ostala u njemu. Spavao je od umora i gubio se u poslu, ali nije mogao sakriti ni sebi ni drugima da je zbunjen i poremećen u dnu duše.
Nesumnjivo, ima u svijetu mnogo zla, i ono je jače nego što je on mogao da nasluti. Može biti da je jako koliko i dobro; možda i jače. Tu se uvijek zaustavljao i odlučno odbijao takve misli. Ali one su ga napadale ponekad i pri poslu, kad se najmanje nadao. Tako se desi da trpajući šljive odjednom zastane nagnut nad punom kacom, zamisli se pa se onda brzo prekrsti i odmane nemoćno rukom na to zemaljsko zlo, mrmljajući poluglasno:
- Ima ga onoliko koliko ga je Bog dao. Sad, šta mu ja mogu!“

IVO ANDRIĆ, Kod kazana (odlomak)