Marketing
CRNI BARJACI
"2. III 1958
Barometar na minimumu. Kiša, Kandinski. Abusch.
Po raznim familijama vise »crni barjaci«, da, upravo barjaci mržnje u okviru obiteljskih razdora koji poprimaju sve neubrojivije forme. Neodgovorna olajavanja na temelju najintimnijih tajnih i zakulisnih sramota postaju temom sve histeričnijih razgovora, a ovi razgovori rastu pomalo do neubrojivih svađa i ispada. Slične beletrističke motive obradio je Strindberg u ciklusu svojih »Crvenih soba«. Jučer još beletristički kuriozum, ovo indiskretno novelističko podizanje zavjesa po alkovenima nezdravih odnosa danas je masovna pojava.
Crni humor naših kamermana i lijevo i desno, pomalo besperspektivni očaj koji se javlja sve glasnije u našoj erotiziranoj novelistici, sve to govori da se baš dobrano valjamo na olujnom moru kad ljudi usred enervantne plovidbe gube iz dana u dan živce sve očitije. Mrzimo se međusobno i uzajamno uzduž i poprijeko, jalovo i histerično. Mrzi otac sina jer je fakin, jer se opija, jer se skiće čitave noći, jer ne polaže ispite, mrzi sin oca jer spada u staru kramu, jer ga je vrijeme pregazilo, mrzi mama svoju kćercu jer propovijeda slobodnu ljubav i jer ne će da se uda za maminog izabranika (perspektivnog diplomata), mrze se muževi i žene, tetke i stričevi, sestrične i bratići zbog oporuka i ostavinskih rasprava, tko je kome ukrao vinograd, klavir ili kuću, mrze ordinarijusi svoje asistente i obratno, mrze pacijenti liječnike i bolnice, preziru i ogovaraju pravni klijenti zakone, suce i pravdu, mrze suci advokate i okrivljenike, mrze se spolovi, mrze se ideologije, mrze se politički programi, mrzimo se svi zajedno zbog nervoznog raslojavanja socijalnih odnosa odozgo dolje i obratno. Optužujemo se uzrujano preuveličavajući svakodnevne sitne nedostatke, svaljujemo krivnju jedni na druge jer kišemo, jer nas bole zubi, jer dugujemo, jer ne učimo, jer smo nesretni u braku, jer smo lijeni i tako, optužujući se razdraženo zbog najpoganijih poroka, mijenjamo principe kao prljave čarape, padamo iz krajnosti u krajnost proklinjući svoju sudbinu i, bacajući krivnju jedni na druge, poričemo smisao svake borbe i odričemo jedni drugima sva pozitivna svojstva, karaktere i sposobnosti.
Teško se putuje iz starih preživjelih stanja u predjele neotkrivenih još društvenih odnosa. Putujemo iz traljavih, davno već preživjelih prilika u dvadeset i prvo stoljeće, a još se nismo oslobodili ni baroka. Razapeti između tri stoljeća iznad opasnog ponora i neizvjesnosti, mi smo zapravo most preko koga će preći pokoljenja, a dobro je jedamput primijetio Tito da je sudbina i suviše toga natovarila na jednu generaciju.“
M. Krleža, Dnevnik, Mart 1958.
Post je objavljen 02.03.2023. u 11:36 sati.