Komentari

starrynight2022.blog.hr

Dodaj komentar (8)

Marketing

  • starry night

    jadne životinjice, a tako su se veselile demokratskim promjenama :))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))

    i primjenama, evo kako ta svinjska primjenjena demokracija izgleda, da ti svinja određuje kog ćeš slušati i što ćeš oblačiti :****(( , a ni dan danas ne zna čitati i pisati ali zna kako zaevsti teror i pokrenuti masovna iseljavanja i bijeg od terora

    avatar

    18.03.2023. (12:48)    -   -   -   -  

  • starry night

    zavesti

    avatar

    18.03.2023. (12:56)    -   -   -   -  

  • TEATRALNI

    Da je onaj šatroslavonski gnom škoro dobio izbore ove ljige bi već sigurno sprovele svoje bolesne ideje ovako ove (svinje?) mogu samo roktat. Ne znam zašto svinje kad su svinje plemenite i inteligentne životinje dakle sve što klečavci nisu kod njih niti inteligencije plemenitosti još manje. Ne znam što poduzet da se gamadi zabrani okupljat ali znam da mi ih je više navrh one stvari.

    avatar

    18.03.2023. (13:15)    -   -   -   -  

  • starry night

    glavna svinja u knjizi se zove znakovito Napoleon, u psihopatologiji Napoleonov kompleks je kompleks manje vrijednosti kojeg nizak čovjek kompenzira agresijom u okolini i voljom za moći i dominacijom - Napoleon complex , sve u svemu, psihopat

    avatar

    18.03.2023. (13:17)    -   -   -   -  

  • TEATRALNI

    gle smećara bolesnog kaže smećar kamenoguzičarski "obuci se normalno nemoj izazivat" o jebo ti batarelo sve što ti je drago prekinuo sam slušat što neandertalski mamlaz serucka već nakon 2 sekunde i one su mi bile previše.

    avatar

    18.03.2023. (13:24)    -   -   -   -  

  • starry night

    dam se kladiti da se psihopat seksualno pali na mučenje i spaljivanje ljudi, pa gle mu facu - torkvemadovska, što bi rekao Đalski u svojoj crtici o neobičnom tesaru:

    „ČUDNOVATI TESAR
    Iz Kalistovih katakomba krenuh dalje da se provezem diljem ceste, koju čovjek preko dvije hiljade godina zove Via Appia.
    Dan je već zamirao i nastajalo onakvo i čudesno i velebno predvečerje kakvo se samo može doživjeti u Rimu, a u Rimu opet kakvo pruža možebiti jedina Via Appia sa svojom kamenitom alejom dvadeset vjekova starih grobova, sa sjenama spuštenim sa osamljenih ogromnih pinija, s vidikom na veličanstvene zidine vodovoda što se više od dvije hiljade godina dižu od planine do Grada usred gluhe, gole Campagne po kojoj kao da plaho, nesigurno i izgubljeno trepeću zadnji traci sunca, prekidani dugim, dugim sjenama što dolijeću i plaze onamo iz visina Vječnoga Grada, iz njegovih davnih i kraljevskih i konzularnih i cezarskih ruševina, dok se lomot kočije odbija na taracu po kojem su još stupale legije republike protiv Galâ i Hanibala.
    Moj dobrodušni kočijaš svojom rimskom važnosti i svojom prirođenom rječitosti potomka i rimskih govornika sa fora i semitskih Etruščana, svaki čas me je upozorio na ovaj ili onaj grob a još s većom mi je važnosti pokazivao tornjeve i tornjiće moderne utvrde što su se nejasno u daljini vidjeli. No ja ga nisam slušao, kao što i nisam zagledavao u Bädeckera da saznam za ovu ili za onu ruševinu. Žedno upijajući cjelovitu sliku, pao sam sasvim pod dojmove vječne tragike što je odasvuda ovdje pršila i nad svim širila svoja nedogledna krila! Tu stane kočijaš, pokazujući bičem nekud daleko, zacijelo opet štogod od utvrde. I opet ga nisam slušao, ali taj put bila je ipak prekinuta nit mojih sanjarija i misli. Sve moje zanimanje sleglo se oko čovjeka što je prema nama išao. Nisam znao onda, a i danas ne znam, zašto me se toliko, toliko silno i neobično doimao te nisam više imao oči nego za njega.
    Bio je odjeven na radničku, modra duga bluza prikrivala mu pognuto, kao od teška posla izmučeno tijelo; prašni poderani opanci, platnene široke hlače i modra radnička kapica sačinjavali ostalu toaletu. Još mu preko leđa visila duga modra kabanica, više velika plahta, kako se na jugu još mnogo nosi. U ruci je nosio sjekiricu i još nešto od tesarskog oruđa i komad rasječene piljenice.
    Ma i ne htio, morao sam mu zagledati u lice, mučeničko, od nevolje i boli istrapljeno i istrošeno radničko lice. Pod jasno smeđom, gotovo već crvenkasto riđom kosom, spuštenom od sljepočica dosta dugo u zatiljak k vratu, vidjelo se visoko no usko čelo izvanredne bjeloće. Ravni, tek nešto pognuti nos, lijepo sadjeljane usnice ni pune ni preuske, nježni valoviti crvenkasto-plavi brci s isto takvom bradom kovrčastih vlasi i razdijeljenom u sredini da se jedva vidjelo, i upali blijedi obrazi podavali su licu neku neobičnu ljepotu. A bilo je u njem u isti mah i ozbiljne energične strogosti i opet nježne bujne mekoće. Krupne svijetlosmeđe oči, izvanredno sjajne i kao vječnom suzom zalivene, odlikovale se neizrečno dubokim pogledom i opet silnim žarom zanosa, ljubavi i dobrote.
    »Morao sam to lice negdje već vidjeti - «, reknem u sebi, stojeći u prvi mah pod osjećajem da tu ne ide prema meni nepoznat čovjek. A ipak tako neobično, tako čudesno, gotovo tajanstveno me se doimao: tako sasvim drugi od ostalih ljudi. I znađah da nije moguće da bih bio ikada vidio toga čovjeka.
    Na nedaleku višku stade. Mene malone povuče nešto za njim. I htjedoh da ga nagovorim ali nisam smio. Stajao tu i krasnim svojim dubokim očima sav uronio u pogled na Vječni Grad. Sunce je još najzadnjim tracima upiralo u pozlaćene kupole i tornjeve bezbrojnih crkvi, u tmurne smeđe i sive ruševine imperatorskoga grada, oblijevalo krvavo-crvenim svjetlom crne začađene dimnjake tvornica i razlilo jedan val baš po odjelu vojske što se od nekud gradu vraćala, a posljednji najjači trâk toga svjetla u isti čas zahvatio staromodnu elegantnu kočiju s poslugom u livrejama i s teškim no skupocjenim konjima u bogatoj srebrom okovanoj ormi. Na obje strane kočije bio je naslikan grb s kardinalskim klobukom, a i zbilja unutra je sjedio starac u grimizu s licem uskim, strogim, pravim torkvemadskim licem - - !
    Zagonetni stranac zagledao se u tu kardinalsku priliku.
    U licu neznanca bilo je toliko tuge, u njegovim očima caklile se i trepetale suze, dok su mu oči jednako sezale onamo, da se nisam usudio smetati toj velikoj žalosti.
    Odstupim i približim se kočijašu u namjeri da ga pitam da li možda zna što reći o tom čovjeku. I dok htjedoh da mu ga pokažem, obazrem se još onamo k višku, ali nikoga - nije više bilo. Poletim niže cestom - ali ni ondje nikoga. U taj mah sjetim se da sam jutros gledao u lateranskoj Sala santa sliku - najstariju sliku što je kršćanski svijet ima od svoga Otkupitelja. I zbilja - kao da je ono maloprije u onom radničkom licu oživjela slika.
    1898.“
    K. Š. Đalski

    avatar

    18.03.2023. (13:34)    -   -   -   -  

  • starry night

    zar nije ta divna pričica predivan uvod u Uskrs, plemenito suosjećanje tesara nasuprot torkvemadovskim, samoživim, u blagu zadriglim kardinalima

    avatar

    18.03.2023. (17:48)    -   -   -   -  

  • luki2

    Orwell je zbilja anticipirao nešto, što nam se na žalost sada događa.:((((( Pozdrav!

    avatar

    18.03.2023. (20:12)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...