"Kada se navečer čini da smo se konačno odlučili ostati kod kuće, kad smo obukli kućni haljetak, kad poslije večere sjedimo za osvijetljenim stolom te smo se dali na onaj posao ili onu zabavu poslije čijeg završetka po običaju idemo spavati, kada je vani neprijatno vrijeme, što ostanak kod kuće čini samo po sebi razumljivim, kada smo sada već tako bili nepokretni za stolom da bi odlazak morao izazvati sveopće čuđenje, kada je, međutim, i stubište već mračno i kućna kapija zaključana, i kada usprkos svemu tome ustanemo, s izvjesnim nelagodnim osjećajem navučemo drugi kaput te izgledamo odmah kao obučeni za ulicu te izjavimo da moramo otići, i to nakon kratkog oproštaja i činimo, već prema brzini kojom zalupimo vrata stana, vjerujući da smo više ili manje rasrdili one što ostavljamo za sobom, kada se opet nađemo na ulici s udovima koji na tu već očekivanu slobodu, što smo im je pribavili, reagiraju naročitom gipkošću, kada s tom jednom odlukom osjećamo kako se u nama skupila sva sposobnost odlučivanja, kada s većom negoli uobičajenom važnošću spoznajemo da, zapravo, imamo više snage nego što nam je potrebno da lako izvršimo i podnosimo najbržu promjenu, i kada tako trčimo dugim ulicama onda smo za tu večer sasvim istupili iz svoje obitelji, koja se odvaja u nebitnost, dok mi sami, vrlo čvrsto, crni od svoje omeđenosti, lupkajući se po bokovima, izrastamo u svoju istinsku spodobu. Sve se to pojačava kada u to kasno doba noći potražimo nekog prijatelja da prigledamo kako mu je."
Franz Kafka, Pripovijetke

Proljetna noć, iznenadna šetnja