LJUBAV

Tri stranice iz knjige jednoga lovca

... Maloprije pročitah u novinama vijest o jednoj ljubavnoj drami. On je ubio nju, pa je
ubio i sebe; dakle, volio ju je. Šta me se tiču On i Ona? Mene se tiče samo njihova ljubav,
a ona me ne zanima zato što me raznježuje ili što me iznenađuje, ih zato što me uzbuđuje
ili zato što me navodi na sanjarenje, već zato što me podsjeća na jedan doživljaj iz moje
mladosti — na jedan čudan lovački doživljaj kad mi se ljubav ukazala pred očima onako
kao što su se križevi nasred neba ukazivah prvim kršćanima.
Rođen sam sa svim nagonima i ćutilima primitivca, obuzdavanim razmišljanjem i uzbu-
đenjima civilizirana čovjeka. Strasno volim lov, a kad vidim krvavu pticu, krv na krilima
i krv na svojim rukama, srce mi se toliko stegne da prestaje kucati.
Te godine, pred kraj jeseni, iznenada pritisne zima, te me jedan moj rođak, Karl de Rau-
ville, pozva u lov na patke po močvari, u svitanje.
Taj moj rođak, četrdesetgodišnji momak, riđ, veoma snažan i sav obrastao u bradu, seos-
ki plemić, prava ljubazna poluživotinja, vesele naravi, obdaren onom galskom duhovito-
šću koja učini i običnog čovjeka prijatnim, stanovao je u nekoj gotovo seljačkoj kući-
zamku, u jednoj širokoj dolini kroz koju protječe rijeka. Brežuljci s lijeve i desne strane
obrasli su šumom — starom vlasteoskom šumom u kojoj je još bilo gorostasnog drveća i
u kojoj se mogla naći najrjeđa pernata divljač u cijelom tom kraju Francuske. Ponekad su
tamo ubijali i orlove, a ptice selice, koje gotovo nikad i ne dolaze u naše suviše gusto na-
seljene krajeve, gotovo se neizbježno zaustavljaju tamo, u tom stoljetnom granju, kao da
poznaju ili otkrivaju neki kutić starodrevne šume koji je ostao tu da bi im služio kao
sklonište za vrijeme njihova kratkog noćnog odmora.
U dolini su bili veliki pašnjaci navodnjavani vodama i ograđeni živicom, a nešto dalje
razlivala se rijeka u veliku baruštinu pešto je dotle tekla kroz prokop. Ta baruština —
najljepše lovište koje sam ikada vidio — bila je jedina briga moga rođaka, koji ju je ure-
đivao kao neki vrt. Kroz ogromni trščar u koji je bila zarasla i koji joj je davao života,
unosio šumor i nemir, bile su prosječene uzane staze, a plitki čamci, koje smo tjerali i ko-
jima smo upravljali motkama, nečujno su plovili po nepomičnoj vodi, dodirujući trske,
goneći brze ribe da pobjegnu kroz travu i primoravajući tetrijebove da se zagnjure, pri
čemu su im naglo iščezavale crne i šiljaste glave.

Volim vodu s nekom neobuzdanom strasnošću: more, iako je ono suviše veliko i suviše
nemirno, te je nemoguće zagospodariti njime; rijeke, koje su tako lijepe, ali prolaze, bježe
i odlaze, a naročito baruštine u kojima treperi nepoznati svijet vodenih životinja. Baruš-
tina je svijet za sebe na zemlji, neki drukčiji svijet koji živi svojim životom, koji ima svojih
nepokretnih stanovnika i svojih putnika namjernika, svojih glasova i svojih šumova, a
naročito svoju, tajanstvenost. Čovjeka ne može ništa više uzbuditi i uznemiriti, a pone-
kad i poplašiti, kao močvara. Otkuda taj strah što lebdi nad niskim ravnicama prelive-
nim vodom? Da li zbog nerazgovijetnog šumorenja trstike, da li zbog čudnog svjetluca-
nja i duboke tišine što ga obavija u tihe noći, ili opet zbog čudnih pramenova magle što
se vuku preko trstike kao haljine pokojnika, ili zbog neprimjetnog klokotanja, koje je ta-
ko lako i tako tiho, a ponekad strašnije i od ljudskoga topa ili groma s nebesa — tek ba-
ruštine nalikuju na zemlje snova, na strašne zemlje u kojima se krije neka nedokučiva i
strašna tajna.
Ne. Drugo nešto izbija iz njih; druga neka tajna, dublja i teža, lebdi u gustoj magli —
možda baš tajna stvaranja. Zar se nije u ustajaloj i blatnjavoj vodi, u teškoj vlazi natoplje-
ne zemlje, pod sunčevom toplinom, pokrenula, zatreperila i ugledala svjetlost dana prva
klica života?
Došao sam svome rođaku uvečer. Bila je takva studen da je pucalo i drvo i kamen.
O večeri, u velikoj blagovaonici u kojoj su ormari, zidovi i strop bili prekriveni napunje-
nim pticama raširenih krila ili stavljenim na grane obješene o čavle — kopcima, čaplja-
ma, buljinama, noćnim lastama, mišarima, kragujima i sokolovima — moj prijatelj, koji je
i nalikovao na neku životinju s dalekog sjevera u svom žaketu od kože morskoga psa,
govorio mi je o tome što je sve pripremio baš za tu noć.
Morali smo poći u tri i po sata izjutra, kako bismo stigli oko četiri i po sata na mjesto koje
je on izabrao za zasjedu. Na tome mjestu podignuta je koliba od santi leda, kako bismo
se mogli zakloniti od strašnoga vjetra što duva pred zoru — od strašno hladnog vjetra
što kida meso kao pila, što ga siječe kao sječivo, što se zabada u nj kao otrovne igle, što
ga upreda kao kliještima i peče kao vatra.
Moj rođak je tro ruke:
— Nikada nisam vidio takvu studen — rekao je. — Bilo je dvanaest stupnjeva ispod niš-
tice u šest sati uvečer.
Legoh u postelju odmah poslije večere i zaspah pri svjetlosti velike vatre što je buktala u
kaminu.
Kad izbi tri, probudiše me. Sad i ja obukoh kožuh, pa se nađoh s rođakom Karlom, koji
bješe obukao bundu od medvjeđe kože. Pošto obojica popismo po dvije šalice vrele kave,
a zatim i po dvije čaše šampanjske prepečenice, pođosmo s jednim čuvarom i svojim
psima — Plongeonom i Pierrotom.
Poslije prvih koraka napolju osjetih da mi se mrzne srž u kostima. Bila je to jedna od
onih noći kad se čovjeku čini da je zemlja umrla od zime. Smrznuti zrak toliko zadaje
boli da postaje otporan, opipljiv; ne pokreće ga ni najmanji povjetarac; stisnuo se, ne mi-
če se; ujeda, prožima, suši i ubija drveće, biljke, kukce, pa i same ptičice, koje padaju s
grana na tvrdo tlo, da se i one stvrdnu stegnute hladnoćom.
Mjesec u posljednjoj četvrti, sasvim nagnut na jednu stranu, sasvim blijed kao da je ma-
laksavao usred svemira i kao da je bio toliko slab da se više nije mogao kretati, stajao je
gore, smrzavši se i sam, ukočivši se od ljute hladnoće neba. On je zasipao svijet suhom i
tužnom svjetlošću — onom samrtničkom i blijedom svjetlošću kojom nas obasipa svako-
ga mjeseca na kraju svoje punoće.

Karl i ja išli smo naporedo, pogrbljeni, s rukama u džepovima i puškom pod pazuhom.
Obuću smo bili uvili u vunu, da se ne bismo klizali idući po zaleđenoj rijeci, te se nije čuo
bat koraka, a ja sam gledao u bijeli dim što se podizao pri svakom dahu naših pasa.
Ubrzo stigosmo na obalu bare pa pođosmo jednom stazom u suhom trščaru, što je vodila
kroz tu nisku šumu.
Laktovima smo dodirivali lišće što je nalikovalo na vrpce, te se za nama čuo lak šumor, i
ja osjetih kako me, kao nikada dotle, obuzima jako i neobično uzbuđenje, koje bara uvi-
jek izaziva u meni. Ta bara bila je mrtva, mrtva od zime, pošto smo išli po njoj kroz gust i
suh ševar.
Odjednom, na savijutku jedne staze, ugledah kolibu od leda koja je bila podignuta da se
sklonimo. Uđoh u nju, pa se uvih u svoj pokrivač i pokušah da se zagrijem, pošto je va-
ljalo čekati bezmalo čitav sat dok se ne probude ptice-lutalice.
Ležeći na leđima, ja počeh tada gledati unakaženi mjesec, koji je imao četiri roga, jer sam
ga gledao kroz nedovoljno providne zidove te polarne kuće.
Ali hladnoća zamrznute bare, hladnoća tih zidova, hladnoća što se spustila s nebeskoga
svoda uskoro me je tako strašno prožela da počeh kašljati.
Moj rođak Karl se zabrinu:
— Neće biti velika šteta ako danas ne ulovimo bogzna šta — reče — ne želim da nazebeš;
sad ćemo naložiti vatru.
I naredi stražaru da nasiječe trske.
Načinismo gomilu nasred kolibe koja je na vrhu bila probijena da bi mogao izlaziti dim,
a kad crveni plamen suknu između providnih kristalnih zidova, oni se počeše topiti po-
lako, jedva nešto malo, kao da se bješe oznojilo to kamenje od leda. Karl bješe ostao na-
polju; on mi viknu:
— Dođi da vidiš!
Iziđoh i zapanjih se od čuda. Naša koliba, sagrađena u obliku stošca, nalikovala je na
grdno velik dijamant s vatrenom jezgrom što je odjednom izrastao iz zamrznute vode u
bari. A unutra su se vidjela dva fantastična obličja — obličja naših pasa koji su se grijali.
Ali jedan čudan krik — krik pun strave, krik što je bludio — začu se iznad naših glava.
Vatra na našem ognjištu budila je divlje ptice.
Ništa me toliko ne uzbuđuje kao ta prva graja života koja se ne vidi i koja tako brzo i ta-
ko daleko juri kroz tamni zrak prije nego što se na vidiku pojavi prva svjetlost zimskoga
dana. U tome ledenom času praskozorja čini mi se da taj krik što bježi i što ga odnose
krila neke ptice nije ništa drugo do uzdah duše svijeta!
Karl je rekao:
— Ugasite vatru! Evo zore.
Nebo je doista počelo blijedjeti, a jata divljih pataka promicala su kao duge brze mrlje
koje su se gubile na nebeskom svodu.
Neka svjetlost bijesnu u noći. Karl je opalio iz puške, te oba psa pojuriše.
Onda smo, svakoga časa, čas on a čas ja, brzo nišanili kad god bi se iznad trske pojavila
sjena jata što je prelijetalo. A Plongeon i Pierrot, zadihani i radosni, donosili su nam kr-
vave ptice čije nas je oko ponekad još gledalo.
Svanuo je dan, vedar i plav dan; sunce se pojavilo na kraju doline, te smo pomišljali da
odemo, kad dvije ptice, ispružene šije i raširenih krila, promakoše iznad naših glava.
Opalih. Jedna mi pade gotovo pred noge. Bio je to krokotovac sa srebrnastim grudima.

Onda se začu jedan krik u prostoru iznad mene. Bila je to kratka, učestana, bolna jadi-
kovka, a ptica, mala pošteđena ptica, počne kružiti po nebeskom plavetnilu, iznad nas,
gledajući mrtvu drugaricu koju sam ja držao u rukama.
Karl je klečao s naperenom puškom i vrebao je vatrenim pogledom, čekajući da se do-
voljno približi.
— Ubio si ženku — reče mi — mužjak neće otići.
Doista, on nije odlazio; jednako je kružio i cvilio oko nas. Nikada mi se od bolnog jecanja
nije tako cijepalo srce kao od tog tužnog dozivanja, kao od žalostivog prijekora te jadne
ptice izgubljene u svemiru.
Ponekad bi umakao, pošto mu je prijetila opasnost od puške koja ga je pratila u letu; čini-
lo se da je bio spreman da sasvim sam nastavi put preko neba. Ali se nije mogao odlučiti
na to, te se ubrzo vraćao da potraži svoju ženku.
— Nek ostane na zemlji — reče mi Karl — odmah će se približiti.
On se doista približavao, ne hajući za opasnost, zaluđen životinjskom ljubavlju prema
drugoj ptici koju sam ja ubio.
Karl opali; kao da je presjekao konac o koji je bila obješena ptica. Vidjeh kako pada nešto
crno; čuh kako zašušta trščar kad ptica pade. A Pierrot mi je donese.
Metnuh ih obadvije, već hladne, u istu lovačku torbu... i istoga dana odoh u Pariz.

1886.

Guy de Maupassant

Moj Maupassant

Kad sam bio mlađan lovac ja