„19. III 1968
Josipovo. Šezdeset i šest godina od imendana Josipa Klobučara, kad smo mu nosili torte sa Kaptola u Vlašku.
Sivo svitanje. Za devedeset dana ode naše sunašce, koje još nije ni stiglo, a već sprema kofere. Zaustavlja se tu nad našim krovovima, usput, na čas, ni toliko, a koji ga đavo tjera da trajno putuje, što dolazi kad ne će da ostane, i kad mu je ljepše u mračnoj ekvatorskoj džungli, šta ćemo, tamo je zapravo doma, k nama stiže s lastavicama na izlet.
Pilsudski i njegov konj. Pišem o tom konju i usred posla, gospodine moj, sjetim se da je trebalo nekud stići na vrijeme, a nismo stigli, dakako, pišem neku sitnu knjigu, a nadžirava me gospar Julije od Beneša. To je pismo neka vrsta ispričnice, upravo učtive molbe, pišem na brzinu pod Julijevim nadzorom, »pa znam, valjda, kako ću pisati i što, pusti me, molim te«, govorim Juliju, koji mi zanovijeta da nije dobro što sam napisao, a dobro je, znam ja bolje da je dobro, ima nas mnogo, tu se pojavio i Svetozar Pribićević. Svršavam Messer Antonija, a od sutra vraćamo se »Zastavama«. Forumaši telefoniraju nervozno.
Prve ptice u svitanju jučer su poludjele, a jutros kao da ne vjeruju da je istina da je stiglo sunce. Ruska budilica na klaviru se žuri. Njoj se uvijek žuri.
Nad grobom Preradovim peroracije! »U tvom polju daj mu groba«, isti patos kao i prije pedeset punih godina, kad je tamo isto tako halabučio Milan Kašanin.
»Hrvatska književna laž«, to su laži hrvatske književnosti (»Plamen«, 1919). Stogodišnje klečanje pred našim drvenim svecima, koji nikada nisu zapravo zaslužili to slijepo obožavanje, pretvara se danas u karikaturu. Što se želi dokazati kultom Petra Preradovića? Koja vrsta specifičnog hrvatskog nacionalnog identiteta ili literarne slave? Nikada ovaj general nije ni jedamput izustio hrvatsko ime, jer se nije ni osjećao Hrvatom, a našim carskim i kraljevskim civilima po tromosti duha još uvijek imponira kao austrijski general. I jedan Vladimir Nazor, intimno, u četiri oka, usudio se jedamput davno da mi prizna, kako Prerad spada među najispraznije versifikatore. Kreće na predavanje u Pedagošku školu, ima po nastavnom planu dužnost da djeci jedan puni sat deklamira same superlative o poeziji Petra Preradovića, a po svom uvjerenju melje praznu slamu, i to priznaje uz punu zagarantiranu diskreciju (1919).
Bez obzira na to što je P. P. bio u legitimističkom smislu čak i »regierungsfähig«, govorilo se o njemu da će postati hrvatski ban, pitao sam se već prije pedeset i više godina, što nam je trebala ona proslava godine 1918, a pitam se čemu nam služi ova danas? Kome je govorilo Preradovo »Slavenstvo« godine 1918? Meni već savršeno ništa. »Književnom jugu«, Niki Bartuloviću i kompaniji ono je poslužilo kao izlika za njihove makinacije, kad su mrtvog generala kao lutku vukli na svoj jugorojalistički karneval. Biti tada republikanac po uvjerenju, izjaviti to pred narodom, značilo je biti narodni izdajica, a ako si pak bio uvjeren da Đuro Arnold nije genije, riskirao si svoju rodoljubivu egzistenciju vo vijeki. U ovoj apolitičkoj zemlji čovjek može biti republikanac, superfederalist, antidinastičar, separatist, socijalist ili ultranacionalist, ali ako misli da Jelačić nije revolucionar ili da je opera »Zrinjski« sasvim prozirna apologija Habsburgu, pada pod udar narodnoga prezira bez milosti.“
Miroslav Krleža, DNEVNIK (MART 1968.)
