San doktora Mišića
Od vajkada bijaše dvor Jabučevački na glasu kao dvor duhova, prikaza i svakakvih drugih čudovišta. Bijaše to stara, drvena, na sve strane prolomljena kurija. Prvobitna njezina vlastela davno pomriješe. Poslije njih se nikako i ni u čijim rukama nije ustalilo imanje i gotovo se svake pete-šeste godine mijenjali gospodari. Najposlije dočepao se dobra neki Židov. Ovaj je dao zemlje seljacima pod zakup, a dvor je pustio prazan i pust. Bijedna je kuća od sada od godine do godine još bjednije izgledala i svake jeseni izbijao vjetar iz krova sve više šindre. I tako je taj kukavni izgled sve većma činio, te je kurija bila na strahotnu glasu, pa bi se i najpijaniji mužek svaki put pobožno i skrušeno prekrstio, kad bi noću morao kraj dvorca prolaziti.
Napokon nađe se stanar i jadnoj ovoj kući. Namjeste naime u kotaru liječnika. U kotarskom sjedištu nije bilo stana, ni u cijeloj okolici ništa se nije moglo naći, pa tako se prihvati čovjek onoga što je bilo, i riješi se za kuriju. Nije mu nimalo smetao strašni glas odabrana doma. Tek plašio se parcova i miševa i slaba krova. Pa kad je za silu bio krov popravljen i dvor pročišćen, bijaše doktor Mišić posve zadovoljan stanom svojim.