„GLAVA DEVETA
Ribecal je samilostan. On dolazi u kolibe siromaha kao božićni gost.

Visoko gore na planinskoj padini, kao zadnji izdanak gradića koji se vedro i ljupko raširio u dolini, ležao je, kao jaganjci zalutali od stada, red bijednih koliba, čiji su stanovnici jedva životarili.
Ljeti se sasvim dobro živjelo tamo gore pod visokim četinarima, odakle je bio lijep vidik na zelene predjele, ali zimi je tamo bilo tiho kao u grobu i osamljeno; kućice su se pognule kao uspavane pod snježnim teretom i strašljivo su žmirkale iz malih, zamrznutih okana.
Bio je vrlo hladan, vedar zimski dan i upravo Badnji dan. Staza koja je vodila nizbrdo u grad bila je pokrivena dubokim snijegom, a grmlje i drveće bilo je jednoliko zavijeno u svjetlucavu bjelinu. Samo se jedna tačka isticala iz ove bjeline, a to je bila crvena suknjica neke male djevojčice, koja, sa korpom na leđima, izađe iz jedne kolibe da pođe putem u grad.
Blijedo zimsko sunce blistalo je na snježnom ogrtaču koji je zaodio brijeg i dolinu, a svaki dašak vjetra prosipao je po vazduhu bezbrojne dijamante sa kruna jela. Mala Barbara nije obraćala pažnju na ljepote zimskog dana; samo je veoma mnogo osjećala studen na nježnom tijelu i vrlo je oprezno išla, nogu pred nogu, da ne bi pala na strmom putu, klizavom od čvrsto utabanog snijega.
Kad je skoro stigla u dolinu, susrete nekog starca, po izgledu prosjaka, svega pokrivenog snijegom. Podupirući se debelim štapom, tegobno se penjao klizavim putem, teško dišući. Pri susretu, pogledaše sažaljivo jedno drugo i zastadoše.
>>Šta vučeš u toj korpi po snijegu, jadno dijete?<< dubokim glasom upita starac bijele brade.
>>To je pređa što je baka isprela, i sva sreća da je danas dovršila jer je nestalo hljeba i krompira«, brbljala je mala, a onda je dalje ispričala da baka boluje od kostobolje i da naskoro neće više moći da prede pa će onda obje morati gladovati, jer ona je još odveć malena pa ne može još ništa da zarađuje, jedino nešto malo ljeti kad bere po šumi borovnice, jagode i gljive i prodaje u gradiću.
»Da, glad boli,« jadikovao je starac. »Ja već čitavu noć idem, a nisam ni zalogaja hljeba pojeo, moram još danas preko vijenca Krkonoša u mjestance Najvelt.«
>>Zar ste toliko gladni, jadni čovječe?« upita Barbara i izvadi iz torbe komad tvrdog crnog hljeba. To je bila njena hrana za put toga. dana i posljednji komad hljeba koji je još bio u kući kad je ona pošla.
>>Evo vam, jedite !« reče milo. »Ja nisam mnogo gladna, a čim dobijem od trgovca novac za pređu, moći ću kupiti dosta hljeba i krompira i skuvaću kod kuće toplu čorbu.<<
>>Bog ti platio drago dijete!« reče starac dirnut i naglo se maši dječijeg dara. Prijateljski klimnu glavom djevojčici i, teško dišući, nastavi svoj tegobni put.
U gradu je vladala vesela žurba i tiskanje. Svijet se žurio uzanim ulicama, sa paketima i božićnim drvcima u rukama, a iz kuća pored kojih je prolazilo jadno gladno dijete dopirao je primamljivi slatki miris kolača. Trgovac kome je mala Barbara nosila pređu bio je bogat čovjek i stanovao je u lijepoj kući. Njemu su siroti ljudi preli i tkali za bijednu nagradu, a on je onda prodavao platno po visokim cijenama. Tako je i ovoga puta dao samo neznatnu svotu za posao koji je baka radila više sedmica.
Sirota Barbara, zadovoljna da je otklonjena najveća nevolja, kupi odmah hljeba i krompira za jedan dio novca; dijete sirotinje nije smjelo ni pomisliti na to da kupi koju od mnogih lijepih stvari, što ih je dragi božićni praznik donio drugoj djeci.
Barbara sad opet požuri po snijegu i mrazu put onih usamljenih koliba gore u šumi. Kad je bila nedaleko od bakine kućice i kad se počeo spuštati rani sumrak, spazi odjednom kraj puta neku tamnu priliku, naslonjenu uz drvo. Kad priđe bliže, odmah prepoznade starca koga je ujutru bila srela.
>>Zar ne možete dalje?« upita sažaljivo starca. »Ne mogu, drago dijete,« reče on slabim glasom, >>tako sam slab da nisam mogao dalje, već sam morao da se odmorim ovdje na putu. Da ne bi tvoga hljeba, sigurno bih već umro od umora i gladi.<<
>>Pa dođite sa mnom u našu kolibu!« reče Barbara srdačno. Moja dobra baka sigurno neće grditi jer biste se ovdje u snijegu smrznuli. Nesigurna koraka pode starac poslije ovih riječi voljno za radosnim djetetom prema siromašnoj kućici.
Baka je sjedjela u staroj naslonjači kraj polu ohlađene peći, gladna, promrzla, mučena jakim bolovima, kad Barbara uđe u sobicu sa sirotim čovjekom. Malo iznenađena ovim dolaskom, ipak prijateljski dočeka još siromašnijeg, napola smrznutog prosjaka i ponudi ga da se ogrije i okrijepi.

>>Kako je hladno, kako je hladno!<< mrmljao je starac za sebe, i napola onesviješćen klonu u ugao kolibe, dok je mala djevojčica brzo donijela drva, naložila vatru u peći i spremala čorbu za večeru. Kad je čorba bila gotova i pušila se na stolu, reče starica čovjeku: >>Dođite i jedite s nama, bog neka vam blagoslovi jelo !<< Starac sjede za sto i sve su troje jeli oskudnu večeru sirotinje u snijegom zametenoj kolibi, dok je napolju padala sveta noć, zvjezdice na nebu svijetlile, a ljupki zvuci zvona i vedro klicanje ljudi odjekivalo po cijelom svijetu.
Kad su ispraznili zdjelu i kad je baka očitala molitvu zahvalnosti, ustade starac i reče: »Čujte me sada! Vi, i sami siromašni, ogrijali ste mene siromaha i okrijepili; zato hoću sad da vam zahvalim. Evo uzmite ovaj korijen,<< reče okrenuvši se starici, »natrljajte ovim malaksale udove, i bolovi će vam odmah prestati. A ovo dajem dobroj Barbari koja se za mene tako usrdno zauzela i iz sažaljenja mi dala svoj posljednji komadić hljeba.<<
Pri tome dade Barbari u ruku neizglednu, snijegom posutu, jelovu grančicu. Ali gle čuda - na bezgranično divljenje bake i unuke poče grana rasti i rasti i pretvori se u krasno božićno drvce, puno zapaljenih svijeća, zlatnih jabuka i srebrnih oraha. I za čudo, drvce bivaše sve teže i teže, tako da ga dijete nije više moglo držati, već ga morade staviti na sto, gdje naraste do tavanice i zasja takvim nadzemaljskim sjajem da je cijela sobica bila osvijetljena kao sa stotinama zapaljenih svijeća.
U sjaju svjetlosti starac odjednom iščeznu - ili je polako izašao? - Baka i Barbara to nisu tačno znale jer su netremice gledale, radosne i začuđene, u blistavo božićno drvce, dotle dok se ne ugasi i posljednja svjećica, jer nikada ranije nije gorjelo božićno drvce u ovoj siromašnoj kolibi.
Baka sad uze korijen koji joj je darovao starac i učini kako joj je bio rekao!. I gle! bolovi prestaše kao nekim čudom; ona odjednom ozdravi i ojača! Kad obje opet, osjećajući zahvalnost prema svome dobrotvoru, pogledaše na božićno drvce, pretvoriše se odjednom, kao čarobnjačkim dodirom, stablo i grane u sjajno srebro, a plod na njima u pravo, teško zlato.
>>To je mogao učiniti samo Ribecal!« uzviknu radosno baka. »>On nam je pomogao da se izvučemo iz bijede, da postanemo bogate i da ja ozdravim. Hvala ti hiljadu puta, dobri planinski duše!« dodade ganutimi glasom.
Obje su sad imale toliko zlata i srebra da su bile najbogatije ne samo u cijelom seocetu, već i u cijeloj okolini. Baka više nije morala presti, gladovati i bolove trpjeti, pa tako uđe u kolibicu sreća i radost. Ali najveće veselje baki i unuci bilo je to da su mogle svoj suvišak dijeliti drugima, a pošto je u tom kraju bilo mnogo siromaha, imale su dosta prilike da čine dobra djela, da olakšavaju brige i utiru suze.“

Ribecal brdski duh, Johann Karl August Musaus