„CARMEN
II.
Zadržao sam se nekoliko dana u Kordovi. Upozoriše me na neki rukopis dominikanske knjižnice, rukopis u kojem ću - rekoše - naići na zanimljive obavijesti o starinskoj Mundi. Dobrostivi Oci srdačno me primiše: dan bih provodio u njihovoj biblioteci, a navečer bih šetao gradom. O zalazu sunca mnogo se dokona svijeta skuplja na keju koji obrubljuje lijevu obalu Guadalquivira. Tu ćeš se nadisati raznih mirisa što dopiru iz obližnje kožarnice, koja podržava slavu grada gdje su se i nekoć strojile kože, pa je Kordova izašla time na glas. Podneseš li taj vonj, moći ćeš uživati u prizoru koji nije na odmet. Nekoliko minuta prije Pozdravljanja skuplja se na obali rijeke mnoštvo žena, i to ispod keja, koji je dosta visok. Nijedan od muškaraca ne bi im se usudio pridružiti. Kad zazvoni pozdrav Gospi, smatra se da je pao mrak, a čim je odzvonilo, sve se te žene svlače i ulaze u vodu. Nastaje zaglušna krika, vrisak i hihotanje, ukratko grdna larma. Muškarci odozgor motre kupačice, beče oči i ne vide bogzna što. No bijele, nejasne obline, koje se ističu na tamnome modrilu rijeke, potiču pjesničke misli i osjećaje, pa ne treba mnogo mašte da čovjek zamisli da gleda Dijanu gdje se kupa sa svojim pratilicama ne morajući se bojati da će ga zateći sudbina Akteona.

Čuo sam pričati da su se jednom neki pokvareni mladići složili, skupili nešto novca i podmitili zvonara stolne crkve te bi zazvonio dvadeset minuta prije propisanog roka. I premda još bijaše bijeli dan, riječne vile s Guadalquivira nisu ni časak krzmale: vjerujući više angelusu negoli suncu, spremiše se mirne savjesti za kupanje, ne služeći se, dabome, kupaćim kostimom. Ja to nisam vidio. U moje doba zvonar bijaše nepodmitljiv, sumrak nejasan, a samo bi mačka mogla razlikovati najstariju babu, koja prodaje naranče, od najljepše grizete u Kordovi.

Jedne večeri, kad se već potpuno bilo smrklo, pušio sam naslonjen na kamenu ogradu, kadli spazim ženu koja bijaše došla stubama što vode s rijeke i sjela pokraj mene. U kosi je imala velik stručak jasmina, koji je odisao opojnim mirisom. Odjevena je bila skromno, možda i siromašno, sva u crno, kao većina grizeta. Ugledne žene i djevojke nose crno samo prije podne; navečer se oblače ŕ la francesa. Došavši do mene, kupačica je spustila mantillu, koja joj pokrivaše glavu, na ramena.

U mračnu svjetlu što sa zvijezda pada

primijetih da je malena, mlada, dobro građena i da ima vrlo krupne oči. Smjesta odbacih cigaru: shvativši moju pažljivost (tako je pažljiv samo Francuz), ona se požuri da mi saopći da voli miris duhana i da, štoviše, puši i sama ako se namjeri na blage cigarete. Srećom sam takve imao uza se pa ih smjesta ponudim njojzi. Nakon što se udostojila prihvatiti, pripali papelito na rubu upaljenog užeta, koje nam donese neko dijete, tražeći za uzvrat jedan novčić. Zajedno smo odbijali dimove, koji se miješahu i prepletahu, razgovarali o svemu i svačemu dok se napokon ne nađosmo, lijepa kupačica i ja, sami na keju. Pomislih da neću biti nametljiv ako joj ponudim da pođemo zajedno u kakvu neveriju da bismo pojeli sladoled. Malko se ustručavala, taman koliko pristojnost zahtijeva, a onda prihvati. No prije nego što ćemo poći, zaželi da zna koliko je sati. Izvadim uru, koja odbije vrijeme, a ta zvonjava vrlo je iznenadi.
- Kakvih sve izuma imade kod vas, gospodo stranci! Odakle ste, milostivi gospodine? Englez, je li?
- Francuz i vaš ponizni službenik. A vi, gospođo ili gospođice, vi ste zacijelo iz Kordove?
- Ne.
- No svakako ste Andalužanka. Govorite tako mekano...
- Ako se tako dobro razaznajete u govoru, morali biste pogoditi tko sam i što sam.
- Držim da ste iz Isusova kraja na dva koraka od raja.
(Tu sam pjesničku metaforu, koja označuje Andaluziju, naučio od svog prijatelja Francisca Seville, poznatog picadora.)
- Ah, ovdašnji svijet veli da raj nije za nas.
- Da li ste možda Maurkinja, ili...
Zapeo sam, ne usuđujući se kazati: Židovka.
- Hajde, hajde! Vidite i sami da sam Ciganka. Hoćete da vam gatam 'la baji'? Jeste li čuli za Carmencitu? To sam ja.

U ono doba - ima tome već petnaest godina - bio sam takav poganin da se nisam lecnuo ni ustuknuo saznavši da je pokraj mene vještica. »Dobro - rekoh u sebi - prošle sam nedjelje večerao s drumskim razbojnikom; danas ću kusati sladoled s đavoljom službenicom. Na putovanju valja sve vidjeti.« Imao sam još jedan razlog da produbim to poznanstvo. Priznat ću na svoju sramotu da sam - izašavši iz koledža - tratio vrijeme baveći se okultnim znanostima, pa sam nekoliko puta kušao zazvati i samog Nečastivog. A premda sam odavno izliječen od takvih sklonosti, sačuvao sam neku radoznalost, koja me potiče da se zanimam za svaku vrstu praznovjerja. Stoga sam sada uživao pri pomisli da ću doskora saznati dokle je doprla umjetnost čaranja među Ciganima.

Riječ po riječ i mi stigosmo u neveriju i sjedosmo za mali stolić, osvijetljen voštanicom, koja bijaše usađena u staklenu kuglu. Sada sam mogao ogledati na tenane svoju Ciganku, dok su neki pristojni ljudi, koji sjeđahu za ostalim stolovima, zinuli od čuda vidjevši u kakvu sam finu društvu.

Ne vjerujem nikako da je gospođica Carmen bila čistokrvna gitana: svakako bijaše kudikamo ljepša od svih žena njezina roda koje sam ikada vidio. Da žena bude lijepa, mora skupiti tridesetak 'si' - kažu Španjolci - ili pak moći biti definirana s pomoću deset pridjeva od kojih se svaki mora odnositi na tri dijela njezine osobe. Mora npr. imati tri crne stvari: oči, trepavice i obrve; tri tanane ili fine: prste, usne, kosu itd. Za ostalo vidi Brantômea. Moja gitana nije mogla pretendirati na takvo savršenstvo. Njezina put, inače besprijekorna, bila je gotovo bakrena. Njezine su oči bile kose, ali divno skrojene; usne bijahu malko prepune, ali dobro uobličene, a zubi bijahu bjelji od mendula kada im skineš ljusku. Kosa, ponešto gruba i tvrda, bijaše modrikasto-crna kao gavranovo perje, duga i sjajna. Da vas ne bih ugnjavio preobilnim opisom, reći ću vam ukratko da je ta žena svakoj mani pridala neku odliku, koja se zbog kontrasta možda jače isticala. Bijaše to čudna ljepota, barbarska i egzotična; fizionomija koja sprva iznenađuje svojom neobičnošću, ali se duboko usijeca u pamet. Osobito oči imađahu čudan izražaj, umilan i grub, sladak i surov; izraz kakav nisam poslije našao ni u jednom ljudskom pogledu. »Cigansko oko, vučje oko«, veli španjolska poslovica koja otkriva dobar dar opažanja. Ako nemate vremena da odete u Jardin des Plantes da proučite pogled vuka, promotrite svoju mačku kad vreba na vrapca.

Jasno da se ne može gatati u kavani: to bi zaista bilo smiješno. Stoga zamolih lijepu vješticu da mi dopusti da je otpratim kući. Ona pristade bez nećkanja, ali htjede ponovno znati koja je ura pa me zamoli da učinim da još jednom »zazvoni«.
- Da li je zaista od zlata? - upita ona gledajući dobnik s pretjeranom pažnjom.
Kad krenusmo, bila je mrkla noć. Većina je dućana bila zatvorena, a ulice gotovo puste. Prijeđosmo preko guadaluivirskog mosta i posve na kraju predgrađa stadosmo pred kućom koja nije bila nalik na palaču. Neko nam dijete otvori. Ciganka mu rekne nešto jezikom koji mi nije bio poznat, ali sam poslije saznao da je to rommani ili chipe calli, ciganski idiom. Dijete brzo nestade, a nas dvoje ostadosmo sami u prostranoj odaji, u kojoj bijaše stolić, dvije niske stolice i škrinja. Ne smijem izostaviti vodenu žaru, kup naranči i svežanj luka.

Čim smo ostali sami, Ciganka izvadi iz kovčega dotrajale karte, jedan magnet, osušenog kameleona i nekoliko drugih predmeta koji će joj trebati za čaranje. Onda mi reče da uzmem komad novca i da njime napravim križ na lijevom dlanu. Magični je obred započeo. Čemu da vam iznosim njezina proročanstva? Način kako je operirala svakako je važniji, a moram istaknuti da nije bila polovična. Nego prava pravcata vještica.

Na žalost smo doskora bili pobrkani u svom poslu. Vrata se naglo otvoriše, a čovjek, zamotan do očiju u crni plašt, uđe u sobu apostrofirajući Ciganku vrlo neljubazno. Nisam razumio što govori, ali je ton njegova glasa svjedočio da je vrlo zle volje. Gitana se, vidjevši došljaka, nije začudila, a ni naljutila, nego mu je pohitala u susret i nevjerojatnom brzinom izgovorila nekoliko rečenica služeći se istim tajanstvenim jezikom kojim se već bila preda mnom poslužila. Riječ payllo, koju ponovi nekoliko puta, bijaše jedina koju sam razumio. Znao sam da Cigani njome označuju svakoga stranca koji nije njihov suplemenik.“

Prosper Mérimée, Carmen
(odlomak)


Grande finale


i moja knjiga :))