Slikarica Nasta Rojc ovjekovječila je svojim kistom Prosinačke žrtve, vješanje 16 antifašista u Dubravi 20. 12. 1943. godine, upamćeno kao prvo „javno vješanje“ u Zagrebu.

„Po naređenju Švaba krvnik Pavelić dao je u Zagrebu objesiti 16 građana, od kojih su po narodnosti 13 Hrvati, 2 Srba i 1 Slovenac. Mahom se radi o poznatim javnim radnicima, kojima ustaške vlasti nisu dokazale nikakovu krivnju.
Solidarni građani su, kao jedan od iskaza solidarnosti sa obiteljima žrtava, odlučili za Božić ne kititi borove, „a tko bude kitio radi djece, palit će šesnaest svijećica u čast naših šesnaest...“.

"Njemački general Glaise von Horstenau proglasio je neistinitima tvrdnje da je njemačko zapovjedništvo zahtijevalo ovo vješanje: „Mi sa tim strašnim događajem nemamo nikakve veze i za to smo doznali tek kada su jadni ljudi već visili na banderama“.

"Praksa javnog vješanja, koja je započela 1. prosinca 1943., a potvrđena od strane ustaša i 20. prosinca iste godine, postala je uobičajeno sredstvo utjerivanja straha građanima Zagreba narednih godina postojanja NDH, sve do pada ustaškog režima u svibnju 1945. godine. Ljudi nad kojima su izvršavane odmazde, u najvećoj većini slučajeva uopće nisu bili odgovorni za različite diverzije i atentate na ustaške ili njemačke dužnosnike. Javna vješanja su posebno od ljeta 1944. godine postala uobičajena pojava u Zagebu i okolici. Prema izvještajima Hrvatskog naroda i u ostalim izvorima, u dvadesetak odmazdi ukupno je obješeno 434 osobe, a prema Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i suradnika 471 osoba. Pošto je osnovna sastavnica ustaškog režima bio zločin, osim vješanja su uobičajena bila i masovna strijeljanja ljudi u okolici Zagreba, poput Dotrščine ili Rakova Potoka."