MOLITVA ROBA
Tu su dvije godine sramotne robije
u grobnici okovanih duša.
Uzalud kletve, grohot i molitve -
ni bog nas ni đavo ne sluša.
Nad glavama visi liktorska sjekira
-simbol grabeža, klanja –
Crna je košulja razvila zastavu
i bijela se garda njoj klanja.
Vučemo prokletu galiju harača
i nijemi smo, gluhi i slijepi –
Naš dan je u dronjcima, ko oblak bez neba,
a noć u lancima strepi.
Bog- dobra duša - nema vremena
da osuši suzu roblja –
Naši su bregovi postali Golgote,
a naše su doline groblja.
Plave su rijeke nabujale otrovom
osvete, mržnje i bijesa –
u mrak se pakla i jada survala
sumorna naša nebesa.
I dok smo bez morfija pijano čekali
darove pospanog neba –
dotle su ognjišta ostala pusta
bez ogrjeva i bez hljeba.
Na Veliki petak triput je Hrist
pod trnjem padao za nas –
na leđima vukao sramotni krst,
ko mi što ga vučemo danas.
I Hrist je rekao - čuše ga robovi:
- Ne praštajte dugove vaše! –
- Ne molite oca nebeskog. I on je
- pokopao sve Očenaše!
Mi smo na dnu. Ko pseta bez doma.
I gaze po nama. I pljuju.
Al noć kad je sama, bez priče o zvijezdama,
Onda se talasi daljine čuju.
Na uranak zove krvavi dim
sa garišta Kastva, Podhuma –
Pod novim nebom stere se, raste
plamena, ponosna ŠUMA!
Sušak, 31. III. 1943.
Pjesme (1910-1950), Zagreb 1951.
Nikola Polić
