„Preko dana ne vjerujem u duhove. Noću mi je um malo otvoreniji.“

Ne znam jeste li ikada razmišljali o toj temi, ili možda čak i imali bliske susrete s njima, što se ne pika pod normalno za psihički zdravu i mentalno uravnoteženu osobu, iako kad ista vidi svece, ili Mariju ili Isusa u oblacima ili prozorskim staklima, u kori drveta ili u dimu iz napalma, to se kler kune da je istina i vidilice, pa se masovno krene hodočastiti na ta mjesta viđenja, a kad vidiš svog pokojnika onda si lud i bolestan, iako ja ne vidim razliku u viđenju jednog i drugog u smislu psihičkog zdravlja, ili je oboje normalno ili je oboje bolesno, jer vizija je vizija bez obzira bio to lik iz priče i mita ili netko s kim smo proveli cijeli život, u snu da, ali na javi to već postaje suspektno s medicinski prihvatljivog doživljaja realiteta zdravim osjetilima, tj., receptorima kojima hvatamo svijet oko sebe. Nisam sklona praviti razlike među ljudima, pa onda ni među utvarama i vizijama, jer, osim ovih dušebrižnika što navališe na naše duše s katoličkog aspekta, jasno je da postoje još stotine vjera i vjerovanja na kugli zemaljskoj, i zašto bi katolički pop bio u pravu a budist ne. To je isto ono kad netko viče moja je rijeka najljepša na svijetu iako nikada neke druge, još stotinu puta ljepše nikada nije vidio, pa sa svoje uskotračne pozicije i ukopavanja u pijesak jednostavno laže i zavarava se, i ako mu netko kaže ne nije tvoja rijeka najljepša na svijetu, on 'oće ubiti. Tako je i s religijom, što zatucaniji i gluplji, uskotračniji, to opasniji u obrani prigrljene dogme, jer, on je ratnik „predziđa kršćanstva“, što god to značilo, čime mu tepaju u blagu zadrigli svećenici, da ih brane barbari od ugrozbe nekih drugih religija, mitova i moćnika, religijski ispirači mozgova uvijek ratuju preko tuđih leđa i predziđa, i zato je potrebno „vjerovati“, da je njegova rijeka i njegova religija najljepša i jedina ispravna, posebno na granicama i predziđima njihovih carstava.

Jasno je da kondor puno bolje vidi kako izgleda svijet nego žabac u bunaru, i koliko god žabac glasno kreketao, njegovo kre-kre je bunaro-lokalno, nije taj žablji bunar ništa posebno do li točkica na karti velebnog svijeta različitosti i tisuća drugih žaba i bunara, o pticama gutačicama žaba da i ne govorimo, i tom svijetu, o kojem žabe nikada ne pričaju, dok hvale svoj lokalni bunarčić i svoje kreketanje.

Elem, duhovi i priče o duhovima i spooky stories, mislim da nema tko se nije susreo s tom temom ili nešto načuo o tome fenomenu, a kako odmiče večer, raste i vjerovatnoća istinitosti priča. Zove me danas prijateljica i žali mi se, a već se i prije žalila, da joj pucaju nove žarulje u noći, ronda nešto po kuhinji, zvoni telefon u gluho doba noći, ali nekakvim čudnim zvukom, i ona se ne usudi javiti. Sve to traje već neko vrijeme, čuje i glasove, čak i svađu. Veli da se ne boji, ali da joj je dojadilo mijenjati žarulje. Velim joj da je umislila i slušam ju zainteresirano ali i zabrinuto. Ona je totalno racionalna i prizemljena i ne znam što da joj kažem. Veli da se to zbiva po noći, jednom i po danu, dok je gledala televiziju ujutro uz kavu. Veli mi da ju glas zove, ali da vele u njenom selu da se ne smije javiti kad čuje pokojnika. Priča mi spooky priče iz svog sela, da je susjed iz sela pričao kako mu je dolazila žena po noći, umrla je od raka, i da je dolazila u kuću i otvarala ormare i prekopavala po robi. Nije mi bilo svejedno, veli on, otvaranje vrata, pa ormara pa kopanje po robi. Onda je zvao svećenika i svećenik je izmolio neke molitve i tako se to smirilo. I još priča, kako u selu znaju dugo u noć kartati blizu napuštene kuće, pa se u neko doba iz napuštene kuće čuje lupanje suđa, i vele seljani da to „Zlata pere suđe“, pokojnica vlasnica kuće. I tako, prepliću se folklor i noćne priče, san i java, a mene uvijek pomalo hvata jeza od tih priča i onoga što je izvan realnog i racionalnog, taj neki mogući paralelni svijet, za kojeg čak i znanstvenici imaju teorije da postoji, kao paralelno vrijeme u kojem se sve stalno vrti i postoji, pa nas preko crvotočina pokušava kontaktirati, možda.

Što vi mislite?