„Roditi se u malom, tada još stoljećima porobljivanom hrvatskom narodu, prihvatiti obavezu da budeš književnik u Hrvatskoj, u zemlji u kojoj se i oko koje se stotinama godina neprestano ratovalo, koja u spletu suprotnih i po nju podjednako opasnih interesa Rima, Venecije, Budimpešte, Carigrada i Beča, doživljava neprestano poraze, jedan teži od drugoga i dovoljan svaki da uništi i veće nacionalne organizme, svaki naoko konačan a nijedan definitivan zapravo, značilo je preuzeti nekoliko osebujnih obaveza, pogotovu u književnosti koja se stoljećima razvijala pod najnepovoljnijim uvjetima, a koja je ipak slobodu, nacionalnu i ljudsku, pronosila kao svoj najdublji, glavni ideal. Sve je to bio zapravo jedan duboki, beskrajni historijski nokturno, mračan, ukleti san, koji nikako da prestane. Pred takvom stvarnošću ostajala su hrvatskim piscima dva puta: ili se ukloniti, pobjeći u fikcije, ili zahvatiti aktivno u tu stvarnost, suprotstaviti joj se, bez obzira na sve neugodnosti, rastvoriti je i razgolititi. I sanjati, naravno, ali onako kako to kaže jedan Krležin junak: »Tko istinito živi taj ne sanjari o tome kako bi trebalo živjeti, nego živi doista...<<. Njegov život i njegov san jedno su.
Tako je Krležina literatura duboko uronjena u situaciju koju izražava, ona je nacionalna upravo u velikom naporu da se pronađe ljudski smisao tog nacionalnog, i da se to hrvatsko, to južno-slovjensko, prevlada, podigne na viši stupanj, da se – jednom riječju: humanizira. Čovjek se uvijek javlja kao konkretna historijski determinirana pojava: prihvatiti tu determiniranost ima smisla samo u naporu da se ona negira i da se krene u jednom višem, antigravitacionom, tangencijalnom zaletu, prema zvijezdama, prema zvjezdanim prostorima, u materijalnom i poetskom značenju te riječi. Zato će mladenački Krležin Kolumbo samo na oko krenuti u potragu za novim svijetom: u stvari, intimno, on je uvjeren da se novi svijet, cilj i predmet njegovih zanosa, nalazi isključivo u silovitom prevladavanju zemaljskog, terestričkog u nama, i da je jedina navigacija za koju se isplatilo roditi, zapravo ta zvjezdana, astralna perspektiva kojoj razvitak čovječanstva neprestano, uza sve padove i posrtanja, nezadrživo teži. Jer pred bezdanim ponorima u kojima se roje galaksije, čovjek može da opstane samo kao tvorac poezije, u etimološkom, grčkom značenju riječi: »Život čovjeka neće nikada uvenuti kao što vene lišće - suprotstavlja se divnoj homerskoj usporedbi jedan drugi Krležin vizionar - nad životom čovjeka postojano svijetli blistava svjetiljka, to je njegov mozak, treba vjerovati u mozak čovjeka, treba hodati, kretati se, misliti, boriti se, to je jedini ljudski način, a sve ostalo je dim. Čovjek je pjesnik, čovjek je zavladao zemaljskom loptom, on će je svu, jednoga dana, uprkos svemu uzeti u svoje ruke kao jabuku, on će pobijediti sve prostore nebeske kao što je pobijedio zemlju...«. Napomenemo li da je to pisano davno prije sputnika i kozmonautskih zaleta, u tami drugoga svjetskog rata, u boethijevskoj situaciji, kad su poezija i vjera u ljudsku misao i njenu snagu mogle biti jedina consolatio - bit će nam jasnija ljudska, vizionarna i poetska vrijednost cjelokupnoga Krležinog djela.
Zato je Krležino stvaranje, od prvih svojih početaka do danas, poneseno jedinstvenom težnjom da se istaknu ti pravi, jedino legitimni napori čovjeka prema ostvarenju istinskog smisla njegova historijskog boravka. Toj viziji ostaje ova silovita umjet nost vjerna i dosljedna i danas, u prilikama duboko, integralno povoljnijima od onih kad je započela svoj put; i danas, kad proživljava novu, mladenački bujnu fazu stvaranja.
Krleža pripada među one značajne pisce koji su ostavili traga na svim područjima književnoga stvaranja. Od poezije do političke esejistike, od romana i novela do drama i književne kritike i polemika, svugdje je Krleža izrekao svoju moćnu riječ i stvorio djelo izrazite vrijednosti.“
IVO FRANGEŠ, RIJEČ OKRENUTA ZVIJEZDAMA (KRLEŽIN ZBORNIK, 1964)