Marketing
MAMIN KALENDAR
Iako siromašna kao crkveni miš, ili kao hrvatska radnica s 40 godina rintanja za "endlericom" u tekstilnoj tvornici poslije hrvatske "pretvorbe&privatizacije", što će reći, nema siromašnijeg radničkog stvora na svijetu i svaki bedak koji koji nikad nije mogao mirno sjediti i raditi nešto ili nešto korisno proizvoditi nego je smišljao razne lopovske načine preživljavanja, od ukrasti kokoš do kupiti tvornicu skupa s mojom mamom za kunu pa ju pretvoriti u "atraktivno zemljište" i preprodati i obogatiti se samo jednim lopovskim potezom, i svaki takav je prošao sto puta bolje od nje u životu, mi obje mrzimo lopove i mafijaše i đavolje fiškale instinktivno i iz dna duše oduvijek kao da smo znale što će jednog dana napraviti iz te tvornice u kojoj su se snimali filmovi i koja nas je personificirajući ju u živo biće zagrebačkih ulica "hranila", ta Nada Dimić je postojala i gutala kolone radnika stotinu godina dok nije došao sam đavo po nju i uništio ju, a kako drugi prave tekstil ovaj loš i žnj kvalitete koji sada uvoze hrvatski uvoznici ne znam, ali znam da dimićkine majce i pidžame još uvijek nosim, od makoa, i drže se fantastično za razliku od uvoznog smeća od kojeg dobiješ alergije po koži, ali odoh predaleko, moja mama uvijek nešto ima na što ja "otkidam" i nemam i dio je nje i njene priče i njenog duha, jer ja i ona smo totalno različite kao što to samo majka i kći mogu biti, i upravo zbog te različitosti moja mama je meni čuđenje u svijetu i vječna zagonetka. Nekako mi se čini da sam ja nju uvijek više volila nego ona mene, iako sad stalno ponavlja "imam samo tebe", kad više nema brata ni tate. Ne da se nikud iz svoje kuće, uzalud je svako nagovaranje da ide s nama i s nama provede Božić. Ima krasan kalendar na zidu, baš onakav kakv pristaje uz nju i njen "background", joj mama, prekrasan ti je, velim joj. 'Oćeš ga, pita me, pa ja bum si drugi nabavila, ništ se ti ne sekiraj, govori mi i skida sa zida kalendar koji sad visi na mom zidu i kad god prođem kraj njega, pomislim na moju mamu i kako je bila mlada i žurila u Nadu Dimić u šest ujutro a zvono sa katedrale je cilikom u dva sata javljalo da će se mama skoro vratiti kući, i taj zvuk sam uvijek voljela najviše na svijetu. Ah, te uspomene, one griju iznutra ali te i rastrgnu, reče tako o uspomenama i sjećanjima Haruki Murakami, Japanac, i nije li to živi dokaz da ljude vežu druge neke veze, plemenitije i
Post je objavljen 24.12.2022. u 11:17 sati.