„6. IV 1968
Jutro, zvona, ptice, pastelno zelenkasto blista bakar na Svetome Marku, dvadeset i sedam godina kako je buknuo ovaj ludi tridesetitreći rat.
Bila je Cvjetna nedjelja. Kanonada iz prvoga sna, u Radišinoj 14, »gotovi smo, propali smo«, budi me Bela, visoko iznad Radišine klepeće jedna Štuka, grmi top na krovu gimnazije u Križanićevoj kao u Sigetu, hoću da se kupam, ne daju mi, tako je počela ona idila od rodoljubive lirike: »Puška puca, a top riče, grmi kao grom, to ustaša bojak bije za hrvatski dom... «

»La sottise des hommes«' (»Combat«, 7366, 1. IV 1968, str. 1-5).
Marc Valle, jedan je od duhovitijih feljtonista »Combata«, a, eto, kako izgleda majstorija ovih vještaka na djelu. Na taj način i tako otprilike vladaju gospoda metropolitanci materijom koju prikazuju svojoj neukoj publici kao koneseri. Lutajući lijevo i desno po nepoznatim predjelima, sole pamet neznalicama, blistajući i sami svojim mračnim neznanjem.
Današnja evropska babilonska drama u očima Marca Vallea predstavlja nerješivu kvadraturu kruga, a njegova se ekspertiza gubi u čistom besmislu: Koncem Devetnaestoga stoljeća Balkan je uznemirio Evropu strastvenim suparništvom Hrvata, Srba, Bugara i Rumunja.
Da bi objasnio sukob »Flama i Valona, i uopće sve elemente zapadnoevropske drame«, ovaj ekspert ih uspoređuje historijskim prikazom dramatskih odnosa između naroda istočne Evrope.
Sudetski Germani nisu više mogli da podnose Čehe i, zavadivši se sa Turcima i Rusima, protjeraše Grke i Madžare oružjem sa teritorija na kome su ti narodi živjeli vjekovima.
I danas, eto, ova se zaraza netolerancije po receptu Marca Vallea širi čitavim zapadnim kontinentom.

______________________
1 Ljudska glupost


7. IV 1968
Nedjelja. U snu zvono. Ustajem. U Kukovićevoj 28, pišem u našoj prizemnoj sobi, koju smo prozvali »living-room«. U drugoj spava Bela. Svjetiljka sa mog stola svijetli u Belinu sobu, ali to Beli ne smeta, ona spava trenirano dalje. Zvono na vratima sve glasnije. Došli su. Nabijam revolver, stigli su, na terasi su, popeli su se nečujno sve do prozora, i sad bi bilo logično da pucam kroz ono mliječno staklo na slijepo, da ih sve pobijem. Nema drugog izlaza! Kolebam se. Bela se od žamora probudila, još uvijek polusnena, pita me zbunjeno, kad vidi gdje nabijam revolver, što se to zbiva, šta to radim, pa valjda ne ću pucati? A što mogu drugo?

U devet sati prije podne, ptice, jugo, milo jutro, na brezama svježe zelene pastelnoprozirne plereze na jutarnjem vjetru, kesteni procvali, dvije-tri breskve u Visokoj, tri ružičasta buketa u blijedom akvarelu. »Jojina hajdučija«, »Badnje veče 1915«, »Joja je stigao«. Peta knjiga »Zastava«.

Brico Marko sprema se danas poslije podne na Miroševac. Jučer (6. travnja) minula je godina što je pokopana Katarina Farkaš. Leži uz uzglavlje stare gospođe Rotbarth, »punice gospodina Šinka«, kao što kaže brico Marko.

Zvoni zvono Svetoga Marka, usrdno, toplo i neobično čedno, zove na svetu nedjeljnu misu. Odzvanja blagoslovljeni gong božjeg glasnika, skakuće po krovovima Visoke i Demetrove, preskakuje ovamo k nama, na Gvozd, pa natrag na Markov trg, igra se tiho proljetno jutro zvonkim loptama pred kišu. »Dolazak Joje«.

»Dubrovački trubaduri«, koje je otpratila gomila od deset hiljada simpatizera, propali su sinoć na Festivalu »London 1968«.

Predsjednik JAZU slavi svoj osamdesetogodišnji jubilej »tiho i skromno«. »Jedan dan, samo jedan dan« našega Predsjednika u fotografijama u »Vjesniku«.

S obzirom na praške događaje, jedini predstavnici, kao što se govori i piše, »lijeve marksističke inteligencije u nas«, per analogiam bohemicam, tko su?

U očekivanju božje rose, ptičji koncert na granama pun čeznutljive ljubavi, a nikako da padne prva kapljica. Sivo nebo, kuca ruska budilica, glas harmonike, ptice i djeca.“


Miroslav Krleža, DNEVNIK, APRIL 1968