Govor Alberta Camusa na Nobelovom banketu u gradskoj vijećnici u Stockholmu, 10. prosinca 1957.
"Primivši odličje kojim me vaša slobodna Akademija tako velikodušno počastila, moja je zahvalnost bila duboka, osobito kad uzmem u obzir u kojoj je mjeri ova naknada premašila moje osobne zasluge. Svaki čovjek, a iz jačih razloga i svaki umjetnik, želi biti priznat. I ja. Ali nisam mogao saznati za tvoju odluku bez usporedbe njezinih posljedica s onim što ja stvarno jesam. Čovjek gotovo mlad, bogat samo svojim sumnjama i čiji je posao još u tijeku, navikao živjeti u samoći rada ili u skloništima prijateljstva: kako ne bi osjetio neku vrstu panike kad čuje dekret koji ga sve prenosi iznenada, sam i sveden na sebe, u središte blistave svjetlosti? I s kakvim je osjećajima mogao prihvatiti tu čast u vrijeme kada su drugi pisci u Europi, među njima i najveći, osuđeni na šutnju, pa čak i u vrijeme kada zemlja njegova rođenja prolazi kroz beskrajnu bijedu?
Osjetio sam taj šok i unutarnji nemir. Kako bih povratio mir, morao sam se, ukratko, pomiriti s prevelikim bogatstvom. A budući da ne mogu živjeti u skladu s time oslanjajući se samo na svoje postignuće, nisam pronašao ništa što me podržava osim onoga što me podržavalo kroz cijeli moj život, čak i u najsuprotnijim okolnostima: ideja koju imam o svojoj umjetnosti i o ulogu pisca. Dopustite mi samo da vam kažem, u duhu zahvalnosti i prijateljstva, što jednostavnije mogu, što je to ideja.
Što se mene tiče, ne mogu živjeti bez svoje umjetnosti. Ali nikad ga nisam stavljao iznad svega. Ako mi je, s druge strane, potreban, to je zato što se ne može odvojiti od mojih bližnjih i omogućuje mi da živim, takav kakav jesam, na istoj razini s njima. Ona je sredstvo kojim se pokreće što veći broj ljudi nudeći im privilegiranu sliku zajedničkih radosti i patnji. Obvezuje umjetnika da se ne drži odvojeno; podvrgava ga najponiznijoj i najuniverzalnijoj istini. I često onaj tko je odabrao sudbinu umjetnika zato što se osjećao drugačijim, ubrzo shvati da ne može zadržati ni svoju umjetnost ni svoju različitost ako ne prizna da je poput drugih. Umjetnik se kuje drugima, na sredini između ljepote bez koje ne može i zajednice od koje se ne može otrgnuti. Zato pravi umjetnici ništa ne preziru: dužni su razumjeti, a ne suditi. A ako već moraju zauzeti stranu u ovome svijetu, možda se mogu prikloniti samo onom društvu u kojem, prema velikim Nietzscheovim riječima, neće vladati sudac nego stvaratelj, bio on radnik ili intelektualac.
Isto tako, uloga pisca nije oslobođena teških dužnosti. Po definiciji, on se danas ne može staviti u službu onih koji stvaraju povijest; on je na usluzi onima koji to trpe. Inače će biti sam i lišen svoje umjetnosti. Neće ga sve vojske tiranije sa svojim milijunima ljudi osloboditi iz njegove izolacije, čak i osobito ako stane u korak s njima. Ali šutnja nepoznatog zatvorenika, prepuštenog poniženjima na drugom kraju svijeta, dovoljna je da pisca izvuče iz egzila, barem kad god, usred privilegija slobode, uspije ne zaboraviti tu tišinu , te ga prenijeti kako bi odjeknuo svojom umjetnošću.
Nitko od nas nije dovoljno velik za takav zadatak. Ali u svim životnim okolnostima, u tami ili privremenoj slavi, bačen u okove tiranije ili na vrijeme slobodno da se izrazi, pisac može osvojiti srce žive zajednice koja će ga opravdati, pod jednim uvjetom da će prihvatiti do granice svojih sposobnosti dva zadatka koja čine veličinu njegova zanata: služenje istini i služenje slobodi. Budući da mu je zadaća ujediniti što veći broj ljudi, njegova umjetnost ne smije pristati na kompromis s lažima i sluganstvom koji, gdje god vladaju, rađaju samoću. Kakve god bile naše osobne slabosti, plemenitost našeg zanata uvijek će biti ukorijenjena u dvije obveze koje je teško održati: odbijanje laganja o onome što znamo i otpor ugnjetavanju.
U više od dvadeset godina sulude povijesti, beznadno izgubljene kao i svi ljudi moje generacije u grčevima vremena, podupiralo me jedno: skriveni osjećaj da je pisati danas bila čast jer je ta aktivnost bila obveza – i predanost ne samo pisanju. Konkretno, s obzirom na moje moći i moje stanje, bila je to obaveza da zajedno sa svima koji su proživljavali istu povijest nosim bijedu i nadu koju smo dijelili. Ovi ljudi, koji su rođeni na početku Prvog svjetskog rata, koji su imali dvadeset godina kada je Hitler došao na vlast i počela su prva revolucionarna iskušenja, koji su se tada kao završetak svog obrazovanja suočili sa Španjolskim građanskim ratom, Drugim svjetskim ratom Rat, svijet koncentracijskih logora, Europa mučenja i zatvora – ovi ljudi danas moraju odgajati svoje sinove i stvarati svoja djela u svijetu kojem prijeti nuklearno uništenje. Mislim da nitko od njih ne može tražiti da budu optimisti. I čak mislim da bismo trebali razumjeti – ne prestajući se boriti protiv toga – pogrešku onih koji su u višku očaja nametnuli svoje pravo na nečast i srljali u nihilizam vremena. Ali ostaje činjenica da je većina nas, u mojoj zemlji iu Europi, odbacila ovaj nihilizam i angažirala se u potrazi za legitimitetom. Morali su sami sebi iskovati umijeće življenja u vremenima katastrofe kako bi se po drugi put rodili i otvoreno borili protiv instinkta smrti koji je na djelu u našoj povijesti.
Svaka se generacija bez sumnje osjeća pozvanom da reformira svijet. Moj zna da ga neće reformirati, ali njegov je zadatak možda i veći. Sastoji se od sprječavanja svijeta da sam sebe uništi. Nasljednik korumpirane povijesti, u kojoj su pomiješane pale revolucije, poludjela tehnologija, mrtvi bogovi i istrošene ideologije, gdje osrednje moći mogu uništiti sve, ali više ne znaju kako uvjeriti, gdje se inteligencija degradirala da postane sluškinja mržnje i ugnjetavanja, ovaj je naraštaj, polazeći od vlastitih negacija, morao ponovno uspostaviti, iznutra i izvana, nešto od onoga što čini dostojanstvo života i smrti. U svijetu kojemu prijeti raspad, u kojem naši veliki inkvizitori riskiraju zauvijek uspostaviti kraljevstvo smrti, zna da treba, u suludoj utrci s vremenom, vratiti među narode mir koji nije ropstvo, iznova pomiriti rada i kulture, i sa svim ljudima prepraviti Kovčeg Saveza. Nije sigurno da će ovaj naraštaj ikada uspjeti izvršiti ovaj golemi zadatak, ali već se posvuda u svijetu izdiže na dvostruki izazov istine i slobode i, ako treba, zna za nju umrijeti bez mržnje. Gdje god se nađe, zaslužuje da ga se pozdravi i ohrabri, posebno tamo gdje se žrtvuje. U svakom slučaju, siguran u vaše potpuno odobravanje, ovoj bih generaciji želio prenijeti čast koju ste mi upravo ukazali.
U isto vrijeme, nakon što sam ocrtao plemenitost spisateljskog zanata, trebao sam ga staviti na mjesto koje mu pripada. On nema drugih zahtjeva osim onih koje dijeli sa svojim suborcima: ranjiv, ali tvrdoglav, nepravedan, ali strastven za pravdu, radi svoj posao bez srama ili ponosa pred svima, ne prestajući biti podijeljen između tuge i ljepote, i odan konačno da iz svog dvostrukog postojanja izvuče tvorevine koje tvrdoglavo pokušava podići u razornom kretanju povijesti. Tko nakon svega ovoga od njega može očekivati cjelovita rješenja i visoki moral? Istina je tajanstvena, nedokučiva, uvijek je treba osvojiti. Sloboda je opasna, s njom je teško živjeti koliko i ushićujuće. Moramo marširati prema ova dva cilja, bolno ali odlučno, unaprijed sigurni u svoje neuspjehe na tako dugom putu. Koji bi se pisac od sada mirne savjesti usudio postaviti kao propovjednik vrline? Za sebe moram još jednom reći da nisam takva vrsta. Nikada se nisam mogao odreći svjetla, užitka postojanja i slobode u kojoj sam odrastao. Ali iako ova nostalgija objašnjava mnoge moje pogreške i nedostatke, bez sumnje mi je pomogla da bolje razumijem svoj zanat. I dalje mi pomaže bespogovorno podržavati sve one šutljive ljude koji održavaju život stvoren za njih u svijetu samo kroz sjećanje na povratak kratke i besplatne sreće.
Tako sveden na ono što doista jesam, na svoje granice i dugove kao i na svoju tešku vjeru, osjećam se slobodnijim, na kraju, komentirati opseg i velikodušnost časti koju ste mi upravo ukazali, slobodnijim također reći da bih ga primio kao štovanje svima onima koji, sudjelujući u istoj borbi, nisu dobili nikakvu povlasticu, već su naprotiv upoznali bijedu i progonstvo. Ostaje mi da Vam se od srca zahvalim i javno pred Vama, kao osobni znak svoje zahvalnosti, iznesem ono isto i prastaro obećanje vjernosti koje svaki pravi umjetnik u sebi svaki dan u tišini ponavlja."
Albert Camus
Camus, izdanje Zora Zagreb 1971. (moj)
Privatna fotka Stockholma, prijatelj je otišao u posjet sinu i njegovoj obitelji u Stockholm prošli tjedan
