Jedna prljava čaša me je odredila više nego sve kristalne i fensi čaše iz kojih sam u životu pila. Pozvao me je frend k sebi, bilo je to prije par godina, da malo popričamo, nismo se dugo vidjeli, i kad sam došla primio me je njegov stari otac, jer da je Josip morao nekud hitno otići i brzo će se vratiti. Inače me je taj starac simpatizirao, i kad god bih bila u toj kući, on bi nalazio način da popriča malo sa mnom, pošali se i požali se da nema više s kim ni kavu popiti i bila je to uzajamna simpatija, voljela sam slušati njegove pričice kako je nekada bilo i kako je trgovao nekad preko granice u Bosni i stekao veliki posjed svojim sinovima svojim radom i rukama, jer bili su vrlo imućna obitelj, bio je onaj konzervativni tip starinskih muškaraca, a o „komunjarama“ samo s prezirom i podsmijehom. Iako sam „disala“ na skroz drugom političkom spektru, bila sam mu simpatična i on meni, čak je pomalo i koketirao pričicama o ženama i da mu fali neka s kojom bi ujutro popričao, i da je zvao staru susjedu Katu da mu dođe, ali ni ona neće :)) .
Jak, visok, plećat starac, vitalan ali u zapećku jer su posao i imanje preuzeli sinovi, i teško se mirio sa smjenom generacija i staračkom nebitnošću. Elem, ja i on sami u sobi, pričuckamo, zapravo on priča a ja slušam, i ajd popij rakijicu, baš je fina, moja, domaća. Uzima od nekud dvije čašice i stavlja ih na stol, u životu nisam vidjela prljaviju čašicu od tog štamprla koji je stavio ispred mene. Mutna, s otiscima masnih prstiju, neko trunje u njoj, sumnjivi rubovi, on sav veseli i prijateljski raspoložen, a meni u glavi samo kako se izvući i ne piti iz te prljave čašice. Popiti i zaraziti se ali izaći u susret starcu, ili odbiti piti, što bi ga razočaralo i uništilo prijateljski feeling, i kao i uvijek kad čovjek posluša srce a ne razum, nagnula sam rakiju iz te najprljavije čašice na svijetu, pa što bude. Jednu pa drugu, i tako smo se mi smijali i „ljudikali“ i uživali u poslijepodnevu dok nije došao frend i tata se pokupio u svoju sobu. Ubrzo nakon toga je umro, i bio je to moj zadnji susret s njim, i ta prljava čašica koja mi ništa nije naudila, i taj starac i to poslijepodne, obilježili su me. Kad god vidim prljavu čašu, pomislim koliko je imperativ čiste i skupocjene fancy čaše u odnosu na čist i skupocjen ljudski odnos, zapravo fake nad fakeovima.
