Marketing
"Djeca nisu religiozna..." - KRLEŽA
»O TAJNOVITOSTI BOJA, MIRISA I ZVUKOVA
. . .
Stajao sam pred zabačenom konfekcijom fabričkih odijela i kako je sunce čarobnjački zavitlalo starim fijakerom, čitavom ulicom, nebom i prolaznicima, intenzivno se osjetilo kako rasvjeta đavolski stvara čudesa.
Za moj ukus nema na svijetu paklenije napasti od jedne trgovine fabričkih odijela. To su prostori tmurni i nerasvijetljeni, krcati suknom tajanstvenog mirisa i tamo između crnih i sivih kaputa (što se njišu kao iznakažena trupla) plače zeleno plinsko svjetlo, a neki pravovjerni talmudisti šuljaju se, nijemo zapisujući tajanstvene šifre u debele zelene folijante od salda-konta. U tim ukletim knjižurinama sablasno rastu dugovi prosjaka i bijednika, i u onom panoptikumu blijedih lutaka, u jeftinim, prosjačkim suknom prenatrpanim rupama, gdje prognanici iz Geta šapuću u poluglasu, suhoparno, uvijek u stravi, u tim panoramama tuge stanuje moj neodređeni strah još od najranijeg djetinjstva: strah pred prokletstvom siromaštva i bijede.
No tada, uz radosnu grmljavinu starog fijakera, kao da se i sama gospođa Vesna u zlatnom fjorentincu provezla blatnom ulicom na sastanak sa čistom, pjesnički naivnom inspiracijom, meni se bijedna trgovina odijela prikazala svijetlim i veselim priviđenjem. Dva plavokosa gospodina u izlogu, sa frizurom na razdjeljak od kudjeljaste kose, stajala su u svojim plastronima tako uspravno, tako dobro odgojeno kao dva prava, nepatvorena gentlemena, a usnice dame u proljetnoj mantilji svijetložućkaste boje sladoleda od vanilije, koja se koketno smješka u pratnji svojih voštanih kavalira, plamtjele su tako šarmantno zavodljivo, njena Asta-Nielsen frizura blistala je tako sjajno ulaštena, a dječaci i djevojčice u modrim mornarskim odijelima bili su tako veseli, te sam povjerovao u magiju prividnosti zaista kao u stvarnost samu. Kretanje fijakera na suncu, glas harmonike, odraz plave vedrine u cipelama prolaznika, mlada gospođa u kočiji, četrunastotopla boja mannequina, pak klokot voda, sve je to bilo narkotično, te me neukus voštanih lutaka u treperenju s tim radostima zanio do naivnog zanosa tako da sam zaboravio glupost izloga, što je mrzim godinama.
Bio je to samo đavolski tren kobne obmane, jer već slijedećeg trenutka gusta, kao modrom tintom natopljena oblačina zastrla je sunce, i za čas sve je potamnjelo beznadno sivo kao što su beznadno sive zimske krajine na flandrijskim slikama. U svjetlomraku februarskog popodneva, kad graktanje vrana donosi kobne slutnje o katastrofalnoj blizini snijega, razlila se olovna rasvjeta bijedne ulice i rasplinula u žalost zimske dosade. Zlovoljni ljudi pod teretom briga vukli su se ulicom u poderanim cipelama, pognute glave, nesretni, bez cilja i bez svrhe, praznih džepova, razdraženi kao hijene u menažeriji, kada zveckaju šerpenjama. U dućanskom izlogu prikazale su se komične lutke u punom vakuumu svojih sablasnih pojava. Iz ukletog dućana zaliznula je ponovo sva bijeda škrtih, zabrinutih i stravičnih poluglasova iz staklene kontore, u zelenoj plinskoj rasvjeti. Fijaker, stari otrcani fijaker kasao je lijeno granitom i sva tajna ljepote ugasila se nestankom jedne jedine četrunaste zrake februarskog sunca, što se javila i utrnula za oblacima.
Djeca su čarobnjaci mirisa, boja i zvukova, i nitko od djece nije veći majstor u otkrivanju tih titravih tajni. Djeca su genijalna u oduhovljivanju pojava, pak radosti ljetne poslijepodnevne rasvjete, muzikalnu ljepotu mjesečine pod krošnjama kestenova, noćnu vožnju u vlaku ne može doživjeti svečanije od djeteta - nitko. U neoskvrnutome još osjećanju prostora, u šarenilu boja i mirisa djeca stoje pred događajima naivno, i to prvotno gledanje jeste najvrednije, jer je neposredno razotkrivanje zastora nad scenom, koja se trajno objavljuje čovjeku kao tajna vlastitog života. Tvrdo kuhana jaja na porculanu, uskršnja, bojadisana, tajanstveno jajolika, nikada više u životu ne će imati one obline i onog mirisnog sjaja kao u djetinjstvu. Nijedna lađa ne će imati tako bijela jedra kao ona, kojom smo plovili na podu oko sobe, a mirisi masla, mirisi meda i vina, topla hljeba, pečenih jabuka i grožđa, sve su to čarolije, što se u rukama odraslih glupana raspadaju u dosadno otrcano dodirivanje predmeta. Kasnije u životu ljepota nestaje, ona se gubi kao prividenje, i njeni se potencijali pričinjaju obmanom, jer je ljepota za odrasle sastavljena od varijacija, koje traju beskonačno kao kakva ubitačno dosadna fuga na orguljama za dosadne mise, a ljudi jedva čekaju da se završi dosadna liturgija neizrecivo dosadnog čitanja poezije. Odrasli ljudi, dosađujući se trajno, zaboravljaju da je život poema, koja se objavljuje samo onom uhu koje ima sluha. Svaki čovjek po svojim ličnim svojstvima miješa boje na paleti svojih doživljaja, bez obzira da li po vlastitom mišljenju pokazuje sklonosti za slikarstvo ili ne... Nesreća je u prokletstvu dresurom zamorenih mozgova, da im je dosadilo slikati, smatrajući da je prikloniti glavu pred ljepotom nespojivo s dostojanstvom uzvišenog građanskog poziva. Djeca su genijalni stvaraoci, uživajući u ljepoti u mnogo jačim dozama nego odrasli, bez staračke potrebe, da vlastitu doživljajnu ljepotu boja i zvukova izraze, jer djeca uživaju u riznici ljepote tako iskreno, da nijedno od njih ne sumnja, da bi ta svemirska panorama jednoga dana mogla otputovati u nepovrat. Djetetu je dovoljna jedna posve obična ploha politure, pak da godinama putuje vijugavim krivuljama u prerezu svijetle politirane daske, da promatra odraze svjetiljke što blista na parketima kao odsjaj broda, koji nestaje u neprozirnoj tmini pod divanom. Paralelno sa svojim mudrim roditeljima, koji se u idiotskoj svakodnevnosti bjesomučno lome oko tvrdoglavih i često glupih detalja takozvane stvarnosti (tako žalosne, tako beznadno sive i na kraju tako, ah, zaista, tako bijedno plaćene), djeca žive u prostorima svoga djetinjstva kao nadareni stvaraoci. Nijedan dekorater ne osjeća te senzacije što je doživljava dijete u polutmini između dva fotelja, pod draperijama skrletnog baldahina kakve stare crvene suknje i nitko ne čita u životu knjige s takvim intenzitetom, s kakvim djeca listaju starim poderanim slikovnicama. Djeca doživljavaju boje i zvukove zanosno; grmljavinu jedne jedine žice u klaviru, u sumraku polutamne sobe, mirise voća ili kolača, kave i mirodija djeca uzdižu majstorski do zavidnovisokog užitka, te bi po dostignutom potencijalu dječjeg doživljavanja ljepote čovjek doista mogao da se prikloni frazi, kako živimo na jednom od najmudrije sagrađenih svjetova.
Djeca nisu religiozna, ona ne vjeruju u vrhunaravne prikaze, ali udišu miris crkava i crkvenih prostora tako zanosno, da nijedan od profesionalnih namještenika i statista bilo koje crkve nije u stanju da proživi tajanstvo hrama s intenzitetom maloga dječaka u bijeloj roketi i crvenoj suknji, koji s bakrenom kadionicom u ruci kleči na sagu pred srebrom okovanim antependijem mramornoga žrtvenika. Baroknu plastiku srebrnog antependija (gdje reljefi kraljeva u hermelinu i vitezova u oklopu kleče pred posljednjim tajnama), miris starinskih dalmatika, protkanih zlatnim ljiljanima, teške brokate pluvijala, tajanstvo izblijedjelih crkvenih barjaka sve to udišu djeca kao ribe vodu. Kasnije, u životu, čovjek upija u crkvama pljesniv i rakijaški vonj prosjaka, slijepaca i epileptika, on promatra »kulturnohistorijski« po koju dematerijalizovanu kretnju baroknog sveca na oltaru, on se sjeća promašenog rendez-vousa u polutmini crvotočnih klupa (što mirišu po mošusu starih usidjelica), ali nikada više ne će ni jedna crkva postati snenim prostorom katedrale, sa crvenožutim suncem obasjanim rozetama, s mramornim sveticama i vitezovima, sa solo-sopranom Schubertove Ave Marije...
Čovjek je u životu zaboravio da uživa u mirisu tamjana i zato mu sakristije mirišu po pljuvačnicama ispunjenim pilovinom, a crkve po prnjama prosjačkim, po kupusu i po gluhonijemim uzdisajima idiota. Djeca plivaju u ljepotama, mirisima i bojama kao delfini. U djetinjstvu ljepote se kaleidoskopski prelijevaju s takvim intenzitetom, s kakvim u predodžbi blista beskrajnost ili pjeva vodopad, obasjan suncem. Dijete živi u rajskom prastanju bogatstva, ne osjećajući glupe potrebe da zaustavi pojave u njihovim beskrajnim količinama. Čovjek je izmislio plug poslije dugog gladovanja i patnje, a umjetnost puna je životvorne peludi ocvaloga cvijeća u takvom bogatstvu boja, zvukova i mirisa, da je nikakve vandalske gluposti ne će uništiti.
Goethe je pisao o optičkoj analizi boja, ne posvetivši dovoljno pažnje čarobnjačkom bojadisanju djetinjstva, kada nas jedna crvena lopta liječi od zubobolje ili od očaja kišnog popodneva.«
(1926.)
MIROSLAV KRLEŽA
Post je objavljen 19.04.2023. u 17:53 sati.