DOĆI ĆU

Preklinjem te, ostani uvijek dijete,
Nevino, čisto ko cvijet.
I neka čuvarica, bdilica stara,
Bdije kraj tvoje čednosti svete.

I neka ti ona otkriva neznan svijet,
Pričajuć ti bajke, koje čarobno zvuče
Dok budna, uz mekog vretena svoga zuj,
Duge kose sa preslice suče.

I sluškinja, radeći što radi svaki dan,
Neka bdije uz vas, u kasnome muku.
I umornoj od posla, kad je svlada san,
Tiho neka posao isklizi joj iz ruku.

Tada ću iznenada, tog nijemog sata,
Pojavit se usred tvoga stana,
Nenajavljen i ne odavši svoj zov.

Kao da nisam na kućna ušo vrata,
Nego nečujno, s visine, na tvoj krov.

I dok još bunovno podrhtava pogled sneni,
Kakva si da si, bosa, raščešljana,
O Delijo, vini se meni.

Albije Tibul