Već je pao mrak kad je dječak iznenada rekao da želi ići na igralište.
- Pa kud ćemo sad, nema nikoga vani i hladno je.
- Molim te, idemoooooo…
Molećivo me gledao krupnim očima. Uvijek pomislim kako su prekrasne, smeđi topli baršun s jantarnim točkicama, galaksije okrenute prema meni, dva sunca nakratko skoncentrirana na moj odgovor, znate taj osjećaj, kad se dječje oči duboko i intenzivno u vas zagledaju i čekaju odgovor, a vi se pitate otkud se spustio, taj anđelak s još onostranim pramenjem u pogledu, baš na vaš planet.
- Idem se obući pa idemo - u trenu sam donijela odluku i već za par minuta njegove male svjetleće tenisice radosno su trčale stazom praznog, mračnog, u maglu zavijenog parka i nestale u magli. Tog se uvijek bojim, da će otrčati i nestati mi s vidika, za nekim Erlkönigom kojeg samo djeca vide, pa sam ga glasno u mraku dozivala natrag.

“Tko jaše kasno po vjetru, sred mraka?
To otac je, svoga noseć dječaka;
Čvrsto ga grli, rukom ga prima,
I pazi da mu ne bude zima.

Moj sinko, zašto strah te hvata?-
Zar ne vidiš vilinskog kralja, tata?
Vilinskog kralja s krunom, u plaštu? –
To pram je magle, obuzdaj maštu.

“O, drago dijete, hodi amo,
Da lijepe igre zaigramo,
Po žalu je cvijeća šarena, bijela,
U moje majke zlatnih odijela”.

Moj oče, moj oče, uši otvori,
Čuješ li što mi vilenjak zbori?-
Umiri se, miruj, dijete moje;
Šum vjetra u suhu lišću to je.

“O, milo dijete, nemoj oklijevat,
Moje će kćeri za tebe pjevat,
Eno u noćnom kolu već lete,
Plesom i pjesmom omamit će te.

Moj oče, moj oče, vidi l’ ti oko
Njegove kćeri u mraku duboko? –
Moj sinko, moj sinko, vida sam čista:
To stari se vrbik sivkasto blista.

“Ljubim te, željan sam tvoje ljepote,
Nisi li voljan, silom ću po te!”
Moj oče, moj oče, evo ga, tu je!
Vilenjak me hvata, napastuje! –

I otac se ježi, jaše ko munja,
U ruci mu dijete stenje, trabunja,
Do dvora stiže u nuždi i muci;
A dijete mu mrtvo leži na ruci.”

Sjela sam do njega na ljuljačku pod kojom se u barici ogledavao mjesec izlazeći i zalazeći za oblake dok se on veselo ljuljao i mislila kako brzo rastu i odlaze. Erlkönig je možda metafora za život i njegove mamce. Ne možemo našu djecu zadržati dovijeka uz sebe, snuždih se. Ali, skočim s ljuljačke, možemo im kupiti bombone i najfinije slatkiše, dok to još vole, sad, odmah, dok još rade dućani. Idemo, povukla sam ga za rukicu. Kvartovski dućan je bio pun svjetla, ljudi i graje, a clean, well-lighted place, čisto ugodna promjena poslije mračnog, pustog, u zimsku tišinu utonulog parka. Moj dečkić je bio tako skroman pri “uzmi što god hoćeš” ponudi, da mi ga je bilo čisto žao. Izabrao je od svega neki šareni vodnjikavi sladoled kojeg smo jeli ljetos na klupi u parku što samo znači da i djecu motiviraju lijepe uspomene više nego ne znam kakav skupi novi keks. A to nam je i zadaća, stvarati im divne i tople uspomene i sjećanja, da ih griju kroz život. Jer, “morate znati da nema ničeg uzvišenijeg i jačeg i korisnijeg i dobrog za život u budućnosti od neke dobre uspomene, pogotovo uspomene na djetinjstvo, na dom. Ljudi vam puno pričaju o vašem obrazovanju, ali neko dobro, sveto sjećanje, sačuvano iz djetinjstva, možda je najbolje obrazovanje.” - Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Braća Karamazovi”