Kad vidim gastro blog ili kaj ko kuha i jede, sjetim se mozga. Stari moj, tu nema ništ za tebe. Svaka budala zna kuhati i peći, slagati mozaike hrane po tanjuru, sve to požderati i podrignuti u slast. Nekima je opsesija slikati hranu, svoje menije, doručke, ručkove, večere. Pun je YT kanala s gastro videima. Mijesi se, mjeri, riba, ubija, kolje, peče, vari, dinsta, za povratit. Vele da smo najpretilija nacija u EU. Sve se vrti oko ždranja. Mozak je u izgonu.

Razmišljam o tom mentalitetu žderačine. Kad ideš u goste - ždereš. Kad primaš goste - ždereš. Kad ideš van - ždereš. Kad slaviš rođendan - ždereš. Kad krimosi shebu cijelo društvo i popljačkaju ga - otvaraju pučke kuhinje uz klečanje i molitvu za tanjur splačine. Zombi radnička sirotinja čeka u nepreglednim povorkama pred tzv. "pučkim kuhinjama" tanjur splačine. Nekad je jela u radničkim menzama, odmarala u radničkim odmaralištima i dobila stan, plaću i penziju, Danas je srozana na prazni želudac i povorke gladnih beskućnika po cestama koji sanjaju vruće krumpire i kobasice pretvorene u smisao im života.

Sve postaje ogroman gladni i nezasitni želudac i mali mali nebitni mozgić. Onda mozak ide u emigraciju. Negdje gdje je kultura mozga jača od kulture debelog crijeva. I tako izgubismo milijun mozgova i dobismo tisuće blogova o masnim kobasicama, krumpirima i pečenkama. Njeguje se mentalitet kuharice. Valjanost kuharičina rada nalazi se samo u ustima onih za njezinim stolom. Potrebno joj je njihovo odobravanje, zahtijeva da cijene njezina jela i traže repete; uznemirena je ako nisu gladni do te mjere da se čovjek pita jesu li pečeni krumpiri i kobasice za njezinu djecu i muža ili su djeca i muž za njezine krumpire i kobasice :DD.