„Kako se čovjek osjeća na groblju

Groblja su posebno privlačna; čovjek ih posjećuje i onda kad na njima ne leži nitko od njegovih. U stranim gradovima >>hodočastimo<< na njih; posvećujemo im mnogo vremena; šetamo po njima kao da su namijenjena nama. Ni u tuđini nas ne privlači uvijek samo grob nekog slavnog čovjeka. Međutim, čak ako smo se uputili na groblje iz tog razloga, taj posjet uvijek završava drukčije. Na groblju čovjek vrlo brzo dolazi u potpuno drukčije raspoloženje. Samozavaravanje o karakteru tog raspoloženja nije ništa drugo nego pobožni običaj. Naime, ozbiljnost koju osjećamo i koju, štoviše, pokazujemo, u stvari prikriva potajno zadovoljstvo.

Što zapravo radi čovjek koji posjećuje neko groblje? Kako se kreće i čime je zaokupljen? On polako šeće između grobova, gleda ovaj ili onaj nadgrobni kamen, čita imena i osjeća da ga neka od njih privlače. Zatim se počinje zanimati za ono što se nalazi ispod tih imena. Tu leže muž i žena koji su dugo zajedno živjeli i sada, kako to dolikuje, počivaju jedno kraj drugoga. Tu opet neko dijete koje je umrlo sasvim maleno. Tu mlada djevojka koja je upravo na vršila 18 godina. Sve više i više posjetioca zaokuplja tijek vremena pojedinih života. Ti se pojedinačni tijekovi sve više oslobađaju svoje dirljive posebnosti i pretvaraju u vremenske tijekove kao takve.

Tu je jedan čovjek doživio 32 godine a jedan drugi 45. Posjetilac je već sada stariji, a oni su već sada, tako reći, izvan trke. Po sjetilac nalazi mnoge koji nisu doživjeli njegovu dob, a ako nisu umrli naročito mladi, onda njihova sudbina ne izaziva nikakvo sažaljenje. No, ima mnogo njih koji su stariji od njega. Tu ima muškaraca od 70, a ponegdje i onih preko 80 godina. Njemu je još sve otvoreno. Neizvjesnost trajanja njegova vlastitog života, koji još može očekivati, velika je prednost pred drugima, koje bi on, s određenim naporom, čak mogao nadmašiti. Odmjeravanje snaga s mrtvima mnogo obećava, jer on već sada ima prednost pred njima: oni su postigli svoj cilj, i više nisu živi. Bez obzira na to s kim se od njih natjecao, sva je snaga na njegovoj strani. Jer, na drugoj strani ne postoji nikakva snaga, već samo označeni cilj. Oni nadmoćni su savladani. Oni nam već sada više ne mogu pogledati u oči, te nam ulijevaju snagu da zauvijek postanemo više nego što su oni. A 89-go dišnjak koji tu leži najveći je poticaj. Što nas sprečava da doživimo devedesetu?

Ali, to nije jedina računica koja zaokuplja čovjeka koji se nađe među takvom gomilom grobova. On počinje zapažati kako dugo neki ljudi već leže na tom groblju. Vrijeme koje nas odvaja od njihove smrti ima u sebi nešto umirujuće: toliko smo dulje već na svijetu. Groblja s vrlo starim nadgrobnim kamenjem, iz 18. ili čak 17. stoljeća, imaju u sebi nešto uzvišeno. Čovjek strpljivo stoji pred izblijedjelim natpisima i ne miče se s mjesta sve dok ih ne uspije odgonetnuti. Računanje vremena, kojim se inače služimo samo u praktične svrhe, odjedanput dobiva nekakav snažan, dublji smisao. Odjedanput nam pripadaju sva ona stoljeća za koja znamo. Onaj koji tu leži i ne sluti da posjetilac promatra njegov životni vijek. Za mrtvoga je računanje vremena završeno s danom njegove smrti; međutim, za promatrača se ono produžilo, do njega samoga. Što bi mrtvi sve dao da može stajati uz promatrača! Prošlo je 200 godina od njegove smrti; drugi su, tako reći, postali 200 godina stariji od njega. Jer, živi, zahvaljujući različitim vrstama predaje, znaju mnogo o vremenu koje je proteklo nakon njegove smrti. O tome su čitali, čuli, a nešto i sami doživjeli. Bilo bi teško ne osjetiti superiornost u takvoj situaciji; i naivni je čovjek zaista osjeća.

Međutim, on još više osjeća da ovdje šeta sam. Kraj njegovih nogu leže mnogi neznanci, svi zbijeni tijesno jedan uz drugoga. Njihov je broj neodređen, no ipak velik, i još se stalno povećava. Oni ne mogu otići jedan od drugog, već ostaju kao na jednoj gomili. Samo on dolazi i odlazi kako želi. Među onima koji leže on je jedini koji stoji uspravan.

O besmrtnosti

Kad je riječ o ovakvoj vrsti osobne ili literarne besmrtnosti, onda je dobro poći od čovjeka kao što je Stendhal. Bilo bi teško naći čovjeka koji bi bio toliko nesklon religioznim shvaćanjima svojih sunarodnjaka. On je potpuno oslobođen svih veza i obećanja bilo koje religije. Njegovi su osjećaji i misli okrenuti isključivo ovom životu. On ga je iskusio i uživao u njemu najpomnije i najdublje što je mogao. Predavao se svemu što mu je moglo pružiti zadovoljstvo, ali nije postao površan zato što je prihvaćao pojedinačno. Ništa nije objedinjavao u dubiozne cjeline. Bio je nepovjerljiv prema svemu što nije mogao osjetiti. Mnogo je razmišljao, ali kod njega nema nijedne hladne misli. Sve što je zabilježio, sve što je prikazao, ostaje blisko vrućem trenutku svog nastanka. Mnogo je toga volio i u mnogo toga vjerovao, no sve mu je na neki neobičan način ostajalo nadohvat ruke. On je sve mogao odmah pronaći u sebi, ma što to bilo, ne služeći se trikovima nikakvog reda.
Taj čovjek koji ne stvara nikakve pretpostavke, koji se sa svime želi suočiti sam, koji je bio sam život utoliko ukoliko je život osjećao i duh, koji se nalazio u srcu svakog zbivanja, pa ga je zbog toga mogao promatrati i izvana, kod kojeg su se riječ i sadržaj podudarali na najprirodniji mogući način, kao da je na svoju ruku odlučio pročistiti jezik, taj je rijetki i istinski slobodni čovjek ipak vjerovao u nešto, o čemu govori tako lako i prirodno kao o svojoj dragoj.

On se bez žaljenja pomirio s time da piše za malo ljudi, ali je bio potpuno siguran da će ga za stotinu godina čitati mnogi. Teško je jasnije i sažetije i bez hvalisanja izraziti vjeru u besmrtnost književnosti u modernom dobu. To znači da će on biti prisutan onda kad svi drugi, koji su živjeli u isto vrijeme, više ne budu živi. Ne radi se o tome da je on nesklon živima kao takvim. On ih ne sklanja sa svog puta, ne poduzima ništa protiv njih, čak se ne upušta s njima u borbu. On prezire te koji su stekli lažnu slavu, no on prezire i pomisao na to da se protiv njih bori njihovim oružjem. On ih čak ni ne mrzi, jer zna koliko su pogriješili. Zato bira društvo onih kojima će jedanput sam pripadati: svi oni iz prošlih vremena, čije djelo živi još danas, koji nam nešto kazuju, koji su nam kao hrana. Zahvalnost koju osjećamo prema njima jest zahvalnost za sam život.

S takvog gledišta ubijanje, koje služi preživljavanju, ne znači ništa, zato što takav čovjek ne želi preživjeti sada. On će se pojaviti na sceni tek za stotinu godina, kad sam više neće biti živ i kad neće moći ubijati. Tada su djela ta koja odmjeravaju snage, i onda je prekasno da se bilo što učini. Pravo suparništvo, do kojeg je pojedincu stalo, počinje kad suparnici više nisu živi. Oni čak više ne mogu promatrati borbu koju vode njihova djela. Međutim, to djelo mora preživjeti, a da bi preživjelo, mora sadržavati život u najvećoj mjeri i najčišćem obliku. Ne samo da taj pojedinac nije htio ubijati nego je sve one koji su bili s njim, poveo sa sobom u onu besmrtnost u kojoj sve postaje djelotvorno, ono najmanje isto kao ono najveće.

Ta je slika potpuno suprotna liku onih vlastodržaca pri čijoj smrti njihova okolina mora umrijeti zajedno s njima, da bi u svom životu na drugome svijetu ponovno zatekli sve ono na što su bili navikli. Ništa ne izražava tako dobro njihovu duboku nemoć. Oni ubijaju dok su živi, ubijaju u smrti, a na drugi ih svijet prati sljedbeništvo ubijenih.

Međutim, onaj tko otvori neku Stendhalovu knjigu, ponovno pronalazi njega samog i sve što je bilo oko njega, i pronalazi to isto u ovom životu. Tako se mrtvi nude živima kao najplemenitije jelo. Njihova besmrtnost koristi živima: u ovom obratu žrtve mrtvoga svi dobro prolaze. Preživljavanje je izgubilo svoj žalac, a carstvu neprijateljstva je došao kraj.“

Elias Canetti, Masa i moć