nekad sam se uživljavala
u nečije ponore
poeziju njihovu
kompliciranu
misaonu
bože
kako je to duboko
koje metafore
iznenađenja na zavojima
njihovi mrakovi
dosjetke
dubine
isplivavanja
da ulove zrak
pa opet zarone
u same sebe
a ja za njima
sad su mi smiješni
svi pišu
poeziju
valuta devalvira
jer štampa se prekomjerno
riječ
što treba se rađati SAMO
kao Atena
iz Zeusovog čela
raskoljenog labrisom
u punoj ratnoj opremi
i postati
najdraža kćer