(odlomak)
„A sada ću ispričati ono, što bi majka pričala, kad bih je zamolio.
Bilo je to posred ljeta, u četvrtak, pošto smo pokopali Ingeborg. S terase, na kojoj smo pili čaj, mogao se vidjeti zabat grobnice, sagradili su je između orijaških brijestova. Na stolu je bilo postavljeno, kao da nikad nijedna osoba više neće jesti, i svi smo se sasvim slobodno raširili. Svatko je nešto donio, knjigu ili neki posao, i odjednom više nije bilo mjesta, bili smo čak i stiješnjeni. Abelona (majčina najmlada sestra) ulijevala je čaj i svi su bili zaposleni međusobnim pružanjem, samo je tvoj djed iz svojeg stolca gledao napolje prema kući. U to smo vrijeme očekivali poštu, a zbilo se gotovo uvijek, da je baš Ingeborg donosila, ona se uvijek nešto duže zadržala u kući, zadržalo bi je priređivanje jela. Za vrijeme njene bolesti imali smo dovoljno vremena, da se odviknemo od njena dolaska, jer, znali smo, da ne može doći. Ali ovog popodneva, Malte, kad odista nije mogla doći - došla je. Možda je to bila naša krivica; možda smo je dozvali. Jer, sjećam se, odjednom sam sjedila ovdje naprežući se, da se dosjetim, što je to sad novo. Nisam mogla kazati, ovako nenadano, što; potpuno sam zaboravila. Digla sam pogled i odjednom ih vidjela, sve, okrenute spram kuća, nije u tome bilo ništa napadno, ništa posebno, sjedili su sasvim mirno i svakodnevno; čekali su. I gotovo sam bila tu - (postaje mi hladno, Malte, kad se toga sjetim) ah, sačuvaj me Bože, bila sam tu da kažem: „Gdje je samo -"uto se podigao Cavalier ispod stola i potrčao joj ususret. Ja sam to vidjela, Malte, ja sam to vidjela. Pas joj je potrčao ususret, iako ona nije dolazila: za njega je dolazila. Mi smo to razumjeli, to, da joj on trči ususret. Dvaput se ogledao, kao da pita. Tada poleti na nju, kao i uvijek, Malte, kao i uvijek, i dokuči je; počeo je skakati oko nje, Malte, oko nečega, čega nema, i tada skoči gore spram nje, da je lizne, upravo skoči gore. Čuli smo, kako skiči od veselja i vidjeli smo, kako žuri da dosegne visinu, nekoliko puta, hitro, uzastopce, čovjek bi mogao pomisliti da je pokriva svojim skakanjem. Ali tada odjednom zaurla, preokrene se u zraka zbog vlastita zamašita skoka, padne nauznak, napadno, nespretno, i ostade ležati ondje, sasvim čudnovato položit; i nije se više micao. S druge je strane izišao sluga iz kuće noseći pisma. Oklijevao je neko vrijeme; zacijelo nije bilo lako proći kraj naših lica. Tvoj mu je otac namignuo, neka stane. Tvoj otac, Malte, nije volio životinje; ali sada je ustao, polako, kao što mi se učinilo; sagnuo se nad psa. Rekao je nešto sluzi, nešto kratko, jednosložno. Vidjela sam, kako je sluga skočio, da digne Cavaliera. Ali tada tvoj otac sam podigne životinju i uđe, kao da točno zna kamo će s njome, u kuću.“
Rainer Maria Rilke, Zapisci Maltea Lauridsa Briggea
Oznake: ghost story
