Iz knjige Edgara Morina - Pour sortir du XXe siecle

„Fašizam/antifašizam

Fašizam je izraz koji ukazuje na duboko jedinstvo talijanskog fašizma, njemačkog nacizma, španjolskog frankizma i pokreta ili partija stvorenih prema tim uzorima. Čvrsta jezgra fašizma, što ga je predstavljao nacizam, uništena je za vrijeme drugog svjetskog rata, isto kao i ostali oblici evropskog fašizma ili parafašizma, s izuzetkom dvije varijante na iberskom poluotoku.

Trideset i pet godina nakon pada fašizma, njegova sociološka priroda nije uistinu razjašnjena, a sredstva >>buržoaske<< političke znanosti, kao i marksizma, nedovoljna su i neprikladna da je obuhvate. Diktatura jedinstvene i totalitarne partije, svakako. No, da li je fašizam bio samo i u prvom redu u službi krupnog kapitala? Pa ako mu je i služio, nije li i prisilio krupni kapital da služi njemu? Ako je od boljševizma preuzeo oblik partijske organizacije, ako je bio nadahnut jedinstvenim partijskim uređenjem, kakvo se u SSSR-u bilo nužno nametnulo, da li je to bilo samo zato da bi protiv neprijatelja okrenuo njegovo vlastito djelotvorno oružje ili je možda, premda i dalje neprijateljski raspoložen, postao ogranak na stablu modernog totalitarizma?

Užas nacizma je nemoguće izuzeti iz okvira povijesti i čovječanstva kako bi se hitlerizam ubuduće sveo jedino na moralnu osudu. Naprotiv, upravo nas taj užas mora potaći da razumijemo uzroke njegovog nastanka, širenja, utjecaja i moći. Oni koji odbijaju da to razumiju (u sociološkom ili povijesnom smislu) tvrde da razumjeti znači opravdati. No, ne ukazuje li taj argument upravo na ono mračnjaštvo zbog kojeg optužujemo fašizam? Zar razumjeti znači zaboraviti? Naprotiv, baš neprestano opetovano razmišljanje osvježava pamćenje, dok bacanje prokletstva postaje otrcano.

Slabost je antifašizma u njegovom nastojanju da nacizam postavi izvan vremenskog slijeda (nezastarivost nacističkih zločina) i izvan granica ljudske prirode. Slabost je antifašizma u njegovom nastojanju da u Hitleru vidi samo krvnika s punim radnim vremenom kojem se teško može pripisati iskrena ljubav prema vlastitoj mački, prema Evi Braun, prema Schubertovim solo-pjesmama. Tako sam pročitao u članku pod naslovom »Odveć ljudski Hitler« (»Express« od 3. kolovoza 1980.), posvećenom filmu Anthonyja Hopkinsa o Hitleru: »Anthony Hopkins se brani da nije Hitlera htio učiniti simpatičnim, već 'jednostavno ljudskim', kako kaže. No upravo će taj pridjev, povezan s Hitlerovim imenom, duboko pogoditi sve one koji se još sjećaju.<< Pa ipak Hitler nije samo neprestano rigao vatru na mitinzima, izdajući na sve strane naloge za razaranje i uništenje. Zar će i antifašizam dovesti do toga da na apstraktan način, kako je to učinio fašizam, odričemo ljudskost stvarnim i izmišljenim neprijateljima? Kakav je to onda antifašizam koji sebi dopušta da bude jednako nemoćan, netolerantan i neljudski kao i fašizam? Držim da iz čiste racionalnosti ne smijemo, a i ne možemo, nikome odreći njegovu ljudsku prirodu u punom smislu riječi. Jer upravo takva i jest ljudska priroda: strahovita mješavina ljudskosti i neljudskosti. Fašizam je uništen pobjedom saveznika, ali antifašizam i dalje živi. To je i razumljivo: preostaju tragovi, ostaju klice, podzemni tokovi izbijaju na površinu i, premda u manjoj mjeri i od manjeg značaja, i te kako je razumljivo da se alergija može ponovo razbuktati. Međutim, antifašizam ne samo da i dalje živi, već se i razvio nakon smrti fašizma. U tom je cilju skrenuo fašizam sa njegovog povijesnog toka, napuhao ga je: svaka se diktatura poistovjećuje s fašizmom, iako je fašizam samo poseban oblik totalitarne diktature, fašističkima se nazi vaju sve autoritarne mjere, zapravo svaki autoritarni stav, premda je autoritarizam, u starom ili novom obliku, prethodio fašizmu, a postoji i nakon njega. Od 1958. pa do 1980. neprestano se ukazuje na »jačanje fašizma« u Francuskoj, a prvih je godina, usprkos očevidnoj razlici, napredna inteligencija de Gaulleovu politiku obilježila kao fašizam. Policija je postala fašistička, a CRS se pretvorio u SS. Protivnici, falokrati i tehnokrati nazvani su fašistima. I kap koja je prelila čašu: liberalizam je raskrinkan kao mlitav, prikriven, podmukao fašizam i od tog je časa fašizam posvuda, pritajen, sakriven, nagrizajući stvari iznutra, uvećavajući svoju grozotu licemjerstvom liberalnog privida.

Postoje dva antifašizma u antifašizmu. Prvi je užasavanje pred svakom fašističkom totalitarnom diktaturom i možemo ga povezati samo s antistaljinizmom. Uloga drugog je da nam odvuče pažnju i spriječi nas da vidimo i te kako živu stvarnost tzv. komunističke totalitarne diktature, dovodeći nas u stanje histerije pred jezivom prijetnjom neprijatelja uništenog još prije trideset godina. Nemoćni, netolerantni, neljudski antifašizam nadahnjuje se upravo komunističkim totalitarizmom koji kroz njega izražava svoju vlastitu prirodu. Taj antifašizam koji odvraća našu pažnju točno je iste vrste kao i nacistički ili kolaboracionistički antikomunizam. Budući da se boljševizam prikazivao kao apsolutni užas i ropstvo, trebalo se protiv njega boriti svim sredstvima i surađivati s onima koji se protiv njega bore. Dugo je vremena u Francuskoj, a u mnogim je zemljama tako i danas, antikomunizam služio kao opravdanje vojne diktature, progona revolucionara, opsadnog stanja i izuzetnih mjera.

Danas su prošla vremena političke tragedije kakvu je proživjela cijela generacija boraca koji su, u razdoblju između 1931. i 1941. bili prisiljeni da se istovremeno bore na dvije strane - protiv nacizma i staljinizma. Prošla su vremena kada je njemačka okupacija jasno određivala antifašistički smisao pokreta otpora. Prošla su vremena kada smo mogli sami sebe uvjeravati da buržoaske demokracije, prividni neprijatelji fašizma, u stvari predstavljaju njegov oslonac, jer su »kapitalističke«<, dok je staljinistički komunizam njegov jedini uspješan protivnik, jer se odijeva u jednak mjedeni oklop i upravlja istom željeznom rukom.

Danas nas antifašizam više uspavljuje no što nas održava budnima, kada nam neprestano skreće pogled na obnovu nacizma u Njemačkoj (gdje ovaj, začudo, ostaje na rubu zbivanja), na grupice francuskih nacista, na prijetnju koja dolazi iz Tatarske pustinje, i odvraća nam duh od ogromne carske moći koja neprestano raste... Ni u kojem slučaju nije nemoguća pojava nove prijetnje totalitarizma. No, jednako kao što virus gripe koju smo preboljeli više ne može naškoditi organizmu koji je stekao imunitet, u velikoj je mjeri nevjerojatno da nekadašnji virus fašizma slomi našu obranu. Novu epidemiju izaziva samo još nepoznata vrsta virusa. Tako bi, radije no da bdijemo nad starim Maginot-linijama antifašizma, trebalo, kako je to rekao Gianfranco Sanguinetti, da »strahujemo od onog što ne poznajemo i da što prije upoznamo ono od čega danas treba strahovati«.

Ulog i borba oko riječi

Sve riječi vodilje koje sam spomenuo su u strategijskom smislu ključne riječi, a ideološko-politička borba, koja se ne svodi samo na borbu riječima, isto je tako borba koja se odvija uz pomoć riječi. S jedne se strane vodi borba s ciljem da se vlastiti izrazi nametnu čak i protivniku, a s druge da se prisvoje riječi, kao što su revolucija, socijalizam, nacija, koje omogućuju kontrolu nad širokim ideološkim teritorijem.

Tako nije bez posljedica činjenica da mi svijet promatramo u okviru odnosa istok/zapad, socijalizam/kapitalizam ili demokracija/totalitarna država. Podjela Istok/Zapad je u načelu neutralna, ali u stvari isključuje ostali svijet i prešutno ističe naš vlastiti zapadocentrizam. Podjela kapitalizam/socijalizam ide u prilog socijalizmu. Treća je podjela načinjena na štetu totalitarizma koji time gubi sve osobine socijalizma. Bitno je, prema tome, nametnuti vlastite riječi vodilje. Svaka osvajačka sila nastoji one koji joj se opiru pogrditi imenom terorista ili bandita i zanijekati im naslov rodoljuba. Staljinistički je komunizam stekao znatnu prednost izraza nametnuvši, da bi sam sebe označio, riječi nosioce mitova i iluzija što ih o sebi želi proširiti. Tako izraz 'Sovjetski Savez' ukazuje na neosporivu stvarnost nacije/države, ali je u konceptualnom smislu halucinatoran, jer Sovjetski Savez nije niti savez niti je sovjetski. Staljinizam je dobio značajnu bitku riječima kada je naš najozbiljniji informativni list svrstao evropske nacije u kategorije »socijalističkih zemalja<< i >>kapitalističkih zemalja<<.

Prva se pukotina na glatkoj površini staljinističkih riječi pojavila kada se na zapadu nametnula riječ gulag. To je u stvari kratica, kao RATP ili SNCF, koja označava administrativnu cjelinu za upravu nad »sovjetskim« logorima. No, zbog tog novog izraza, koji je zvučao barbarski i čudno, zamislili smo SSSR kao originalno i specifično uređenje zasnovano na koncentracionim logorima. Na žalost, čim je puštena u opticaj, ta je riječ bila upravo bezočno napuhana što je dovelo do njezinog obezvrijeđenja. U početku je riječ išla ovamo-onamo naglašavajući koncentracionu prirodu stanja do kojeg su doveli progoni u diktaturama u Latinskoj Americi i tom se prilikom govorilo o >>čileanskom gulagu«, »nikaragvanskom gulagu« itd., izraz zbog kojeg je, unatoč malo jačem naglašavanju i ukazivanju na takve diktature, slabio smisao riječi »gulag«. Zatim je »gulag<< poslužio kao prikaz nekih lokalnih zbivanja, pojavio se »gulag Goutte-d'Or« i »gulag Beaumettes<<. Potom je »gulag<< počeo označavati svaki oblik zatvaranja, pojavio se »intelektualni gulag«, »gulag duha«, pa čak i »gulag duše«. Na sve strane i svakim povodom, sve je bilo gulagirano ili razgulagirano. U ISTO JE VRIJEME ANTIKOMUNIZAM POSJEDNIČKE BURŽOAZIJE, TIH BOGATAŠA BEZ SRCA, BEZ PRESTANKA I S RADOŠĆU PONAVLJAO »GULAG, GULAG, GULAG«. Tako je, od napuhavanja do obezvrijeđenja, od obezvrijeđenja do napuhavanja, primjenjiva na sve i ni na što, riječ prestala označavati ono što se točno i određeno naziva »gulagom«.

U novije vrijeme, nova se pukotina otvorila u jalovom rječniku službenog komunizma s provalom riječi Nomenklatura, koja izražava specifičnost nove klase što vlada/prevladava u SSSR-u. Danas se velika i dugotrajna borba vodi oko riječi »totalitarizam<< i ishod je bitke još uvijek neizvjestan...

Zaključak: za manje zvučne riječi

Naše su riječi vodilje bolesne: izrodile su se, pretvorile u opsjednutost, pridolaze nasumce, tvrde da sve znaju i sve objašnjavaju. Izgubile su operativnu, a stekle magijsku snagu uzvišenog zanosa i istjerivanja đavola. Supstancijalizirane su, reificirane i zauzele su mjesto stvari koje im je bila svrha označavati. Poprimile su avetni, biomorfni i antropomorfni vid, tako da bi čovjek pomislio kako se socijalizam i kapitalizam, poput bogova s Olimpa, međusobno bore posredstvom smrtnika.

Naše su riječi vodilje postale šuplje, slijepe i zasljepljuju nas. Vjerovali smo da osvjetljuju prirodu društvene i političke stvarnosti, otkrivamo da su nam je prikrivale.

Na žalost, veoma se teško okaniti riječi vodilje koja obasjava cijeli naš svijet. Ona se tome odupire jer bi se zajedno s njenim uništenjem srušila i ideologija kojoj je ona oslonac. Riječi vodilje poput Anteja drže svijet na svojim plećima.

A upravo se toga i treba okaniti. Moramo se odreći riječi vodilja i ponovo otkriti operativnost ključnih riječi. Moramo iznova otkriti cjelovitost i specifičnost riječi kao što su fašizam, nacizam ili gulag. Moramo opet otkriti mogućnost da se snađemo i razaberemo, no ovog puta poštujući složenost stvarnoga. Riječi vodilje su više nego stvarne. Međutim, riječi nisu isto što i stvarno. One posredstvom ideja samo prevode stvarno. Dakle, problem riječi nas upućuje na problem odnosa između ideja i stvarnosti.“