Davno je to bilo, ali tako je tada dolazio krampus, kuc, kuc, kuckao je na vrata, mi djeca smo pola u strahu a pola u smijehu pitali: "Tko ide?" , "Vrag s posranom metlom", odgovorio bi krampus, a ako je bilo sreće, padao bi snijeg po zagrebačkim potkrovljima Stare Vlaške, i nikada kasnije nije tako lijepo bilo čekati krampusa i Svetog Nikolu, s čizmicama u prozoru iz kojih bi vrile zlatne šibe s crvenim mašnama, zabodene u slatkiše.