21. XII 1968

Subota u 5 h ujutro. Uritmizirana budnica po planu. Kamilo u Beču. Ustao sam disciplinirano, zapalio peć, bacio pogled na gustu maglu, Markov toranj otputovao je, možda se ne će ni vratiti, prosijavaju svjetiljke na Sofijinom putu kroz neprozirnu koprenu magle kao iz velike daljine.

Noć je perverzna pojava. Svi mi zaboravljamo božju peć sasvim lakoumno. Da se ugasi samo na minutu ljudska gomila sišla bi s uma »s ovijeh stopa«, a tako se krećemo nehajno, da, upravo tupo, kao da noć nije slika besmislene i opasne groze, usred koje mijaučemo kao mačke u februaru.

Danas, devet minuta do prve ure (12,51), poletjet će tri oficira USA-mornarice - via Luna! To je stvar atletskog treninga, ali da se pronašla mašina koja garantira da ova raketa ne će promašiti magnetski krug Mjesečeve gravitacije, to obuzima pamet čudnim strahom.

Čitam V. Koraća. Naš Postolar iz Šida ispast će na kraju kao jedini historik (da ne kažem »povjesnik«, što bi, što se Koraćevih »Povjestica« tiče, bilo ispravnije) hrvatskog socijaldemokratskog pokreta. Nizina njegovih tekstova točno se podudara sa razinom našeg socijalističkog pokreta od Khuena (koga su Madžari zvali Kujon) do NV SHS. Moglo bi se dogoditi zaista da Koraćeva pristrana pisanija ostane kao jedini komentar onih dana, a trebalo bi opovrgnuti sve njegove blezgarije od prve riječi do konca. Spao sam, nažalost, u red posljednjih živih svjedoka, a moja svjedočanstva u svakom bi slučaju bila po one prošle dane manje kompromitantna.

Kamilu u Beču ide dobro, probudio se, mislim, politički, no ipak, đavo ne spava...

7 h uveče. Raketa »Saturn 5« opalila je svoju patronu sa »Apollom 8« i taj je poletio po programu. Obletjevši našu planetu na visini od 196 km, »Apollo« se oteo od Zemlje, a drugovi astronauti mirno spavaju.

Šezdeset godina putujemo s kadetima, a nikako da se rastanemo - pour toujours. Rastali smo se provizorno prvi put 1913, pa se zatim našli odmah godinu kasnije, 1914, a ovaj naš ratnički sastanak potrajao je pune četiri godine (1918). Pucalo se oko nas baš kadetski. Kao kraljevi gospoda kadeti uživaju u topovima. Rastali smo se, na kraju, jednoga dana od kadeta cara Karla koncem listopada 1918, pa zatim nekoliko mjeseci kasnije od mušketira NV SHS, pa zatim od Krasnoarmejaca pod komandom Sime Miljuša, kad je planirao da zauzme Zagreb iz solidarnosti sa Bélom Kunom (augusta 1919), a zatim pucalo se dalje oko nas (kadetski) bez prestanka, sve do 1945, po čitavome svijetu.

Ratujući trajno od West Pointa do Pariza i Berlina, kadeti su konačno pobijedili. Čitava Evropa živi u kadetskoj školi. Međunarodni kadetski razgovori o artiljeriji, o plinovima, o oružju, o raketama, razgovori tko će koga hirošimirati ili koventrirati, tko će rat dobiti ili izgubiti, to su razgovori čitave štampe i svih kasarna svijeta, pa nema diplomatskog protokola a da ne uživa u kadetskim paradama, u trubama, u bubnjevima, u počasnim četama i salvama.

Iz ruku bojovno nadahnutih mladića prelaze puške u djevojačke ruke: danas i djevojke postaju kadeti. Doživjet ćemo i to da će modernim Amazonkama paliti sise, kao što je i generalica Pentesileja naredila svojim curama da spale svoju desnu dojku usijanim gvožđem, kako im ne bi smetala kod gađanja strelicom.

Oko čovjeka vlada danas praznina. Usred gluhonijemog ništavila nema dijaloga. Preostaje nam da se sporazumijemo na prste.

Miroslav Krleža, DNEVNIK 1958-69




https://blog.wor-con.com/wp-content/uploads/2019/12/gbzTCW9qeVo7ikrmZc2dwH-970-80.jpg