Uzimam iz galerije selfie. Opalila sam ga pred ogledalom pred izlazak u zimsku noć. Mobitel uvijek držim na komodi u predsoblju kad se spremam izaći. Da ga ne zaboravim. Biti totalno odsječen je zastrašujuće, bebe si ne režu same pupčanu vrpcu. Ili astronauti, kad odrezani od umbilicala odlebde nepovratno u svemir. Povezani smo. Polje. S mobitelom sam u polju. Lupam selfie, i fotke po gradu. Tražim najbolju moguću fotku pa da prestanem fotkati. Još ju nisam našla. Razmišljam što je to dobra fotka. Ima puno ružnih. Gledam galerije dobrih fotki, ružne su mi. Nije to to. Tražim najbolju, kao nekada, kad su se razvijale, bile rijetke, čista umjetnost. Efke film s 36 sličica daš razvijati i čekaš. Najbolji papir, veliki format, rijetkost je vrijednost. Igram se s programom, stavljam selfie u smoke filter. Dodajem Santinu kapu, ipak je sad „ono“ doba godine. I okvir od zimskih pahulja. Rezultat je nešto poput slike Doriana Graya. Zadovoljna sam.