Upustila sam se u nesmotrenu pustolovinu kad sam započela govoriti o sebi. Počnemo li, naime, pisati o sebi, nikada ne možemo završiti. Već sam davno željela ispripovijedati samoj sebi život svojih prvih dvadeset godina. Nikada nisam zaboravila one molbe što sam ih kao djevojka upućivala ženi, koja će me cijelu - i moju dušu i moje tijelo - upiti u sebe: ništa od mene neće ostati, čak ni pregršt pepela. Zaklinjala sam je da me jednog dana izbavi iz tog ništavila u koje će me baciti. Možda su moje knjige bile napisane samo zato da bih udovoljila toj davnoj molbi. U pedesetoj godini sam mislila da je došao pravi čas. Svoju sam svijest podala djevojčici i mladoj djevojci, koje bijahu napuštene na dnu izgubljenog vremena i što bijahu zajedno s njim iščezle. Oživjela sam ih u svojim zapisima.

Moje namjere nisu išle dalje. Kao odrasla djevojka prestala sam zazivati budućnost. Kad sam međutim završila svoje uspomene, nijedan glas nije titrao u mojoj prošlosti i silio me da ih nastavim. Odlučila sam započeti nešto drugo. A onda, eto, ipak to nisam učinila. Iza posljednjeg retka Uspomena ostao je nevidljiv upitnik od koga nisam mogla odvratiti svoju misao. Sa dvadeset godina postigla sam napokon slobodu. No, u koju sam je svrhu iskoristila? Koji je smisao dao nastavak mog života toj velikoj borbi, nemiru, bijegu i toj pobjedi? Mislila sam ponajprije da se mogu pred tim pitanjima zakloniti iza svojih knjiga. Ali ne! One ne donose nikakav odgovor, jer se upravo one nalaze pod znakom pitanja. Odlučila sam da pišem, pisala sam. No što, zašto ove knjige, samo ove, upravo ove? Da li sam htjela manje ili više? Golem je nesrazmjer između prazne i ništavne nade mojih dvadeset godina i jednog gotovog djela. Malo pomalo uvjerila sam se da prvi svezak mojih Uspomena u mojim vlastitim očima traži nastavak. Bilo je nekorisno pripovijedati historiju o mom spisateljskom pozivu, a ne objasniti kako se taj poziv ostvario.

Uostalom, razmislivši malo, taj me je plan sam po sebi zainteresirao. Moj život još nije završen, ali on već sada posjeduje smisao koji budućnost vjerojatno više neće promijeniti. Koji smisao? Izbjegavam to pitanje iz razloga koje upravo u toku ovog istraživanja treba razjasniti. Vrijeme je da to saznam sada ili nikada.

Možda će netko reći da se to samo mene tiče. No nije tako. Bio to Samuel Pepys ili Jean Jacques Rousseau, bio to osrednji ili izvanredni čovjek, ako se neki individuum izrazi sa svom iskrenošću svatko je tada, više ili manje, dotaknut. Nemoguće je osvijetliti svoj život, a da se istovremeno tu i tamo ne osvijetli život drugoga. A zar nisu pisci progonjeni pitanjima: zašto pišete? Kako provodite dane? Osim sklonosti anegdotama i spletkarenju, čini se da mnogo ljudi želi razumjeti kakav način života predstavlja pisanje. Studij zasebnog slučaja pruža bolje objašnjenje nego apstraktni i općeniti odgovori. Upravo to me potiče da ispitam svoj slučaj. Možda će ovo izlaganje pomoći da se rasprše neki nesporazumci, koji uvijek dijele autore od njihove publike. To sam često sama neugodno iskusila. Knjiga dobiva svoj pravi smisao samo kad znamo u kojoj je situaciji, s kojim je ciljem napisana i tko ju je napisao. Htjela bih objasniti svoje knjige govoreći čitaocima direktno, kao ličnost ličnosti.

Ipak, moram ih upozoriti da im ne namjeravam reći sve. Svoje sam djetinjstvo i svoju mladost ispričala, a da nisam ništa zatajila. Ako sam mogla, međutim, bez ustručavanja i bez suvišne indiskrecije ogoliti daleku prošlost, ja ne osjećam u pogledu zrelog doba istu ravnodušnost, a i ne raspolažem istom slobodom. Nemam nimalo smisla za brbljarije i neću ovdje govoriti bilo šta o sebi i svojim prijateljima. Ostavit ću odlučno u sjeni mnoge stvari.

S druge strane, moj je život bio usko vezan sa životom Jean-Paula Sartrea. On, međutim, sam namjerava ispripovijedati historiju svog života i ja mu prepuštam tu zamisao, te neću ispitivati njegove ideje, njegove radove, govorit ću o njemu samo u onoj mjeri u kojoj je on ušao u moj život.

Kritičari su smatrali da sam u svojim Uspomenama željela dati pouku mladim djevojkama. Ja sam u prvom redu željela udovoljiti jednoj obavezi. Moji zapisi bijahu u svakom slučaju lišeni nekih moralnih preokupacija. Ograničavam se na svjedočanstvo o tome kakav je bio moj život. Ništa ne osuđujem unaprijed, smatram da svaka istina može biti zanimljiva i korisna. Čemu i kome će služiti istina što je želim izraziti na ovim stranicama? Ne znam. Željela bih da one budu primljene s istom bezazlenošću.

Odlučila sam štošta izostaviti u knjizi, ali se nikada nisam služila lažima.

Simone de Beauvoir



https://media.artsper.com/artwork/1020378_1_m.jpg