Marketing
Rilke
Pitala sam ga kad ćemo ići, rekao je oko pola sedam. Da cijeli dan radi pa ne može ranije. Kod kuće sam dobila vrećicu s četiri prekrasna velika "lampiona", pa nisam morala misliti hoće li na groblju biti lampiona za kupiti u sedam navečer u nedjelju. I doista, sve je bilo zatvoreno i ne bih mogla ih kupiti, a svejedno nisam išla bez njih, jer se tako čudesno zbilo, da sam ih dobila, jako lijepe, velike, crvene i teške. Izvadila sam jedan iz vrećice i ostavila ga u hodniku, tri su mi dovoljna. Dva groba predaka i jedan spomenički.
On je bio na mostiću u dogovoreno vrijeme i uputili smo se pješice prema groblju. Sve je blistalo oko nas, modro nebo, žute krošnje i grobovi puni gorućih crvenih svijećnjaka i krizantema u mraku s obje strane široke ceste. Pričaš mi o svemu, hooooodamo polako... Rekla sam mu da se ne mogu koliko bih to željela, skoncentrirati na mrtve jer mislim na žive, prevruće mi je, temperatura 22 stupnja Celzija u studenom, jedva dišem u parki, odvlači me moje tjelesno od potrebnog pijeteta. Uostalom, nekad me kod kuće ulovi depra za lijepim zauvijek izgubljenim trenucima s danas pokojnicima, ne možeš se uvijek naštimati na isprogramiranu tugu. On je spretno palio fenjere po pločama i kretao se u mraku kao mačak, pomislila sam kako su muškarci divna stvorenja i koliko bih ja lutala tražeći grobove možda do svitanja, a on k'o pčela, pronalazi cilj nepogrešivo, iako se groblje stalno mijenja novim i novim stazama i redovima a mrak odmaže orijentaciji. Na trenutke se osjetio vonj gnjilog lišća pomiješan s toplim zadahom goruće plastike, sjetila sam se Rilkeovog pisma prijateljici Emmi o specifičnom isparavanju zemlje u jesen. U pismu iz listopada 1907., Rilke opisuje miris zemlje u jesen koristeći gotovo mističan jezik: „Zu keiner Zeit sonst läßt sich die Erde in einen einzigen Geruch einatmen, so wie jetzt: in den Geruch der reifen Erde; ein Geruch, der dem des Meeres in nichts nachsteht, herb, wo er an den Geschmack grenzt, und honigsüß, wo man ihn an den ersten Lauten fühlt. Er enthält Tiefe in sich, Dunkelheit, etwas vom Grab fast.“
Nisam se željela vraćati kroz groblje nego smo izašli na najbliži nam izlaz na samom kraju groblja i cestom krenuli kući, pored mrtvačnice i praznih klupa i kioska za prodaju cvijeća i svijeća. Na jednoj klupi uz kisoke još smo malo sjeli i evocirali uspomene. Doista, ništa nije bilo tužno te večeri, tuga je uvijek iza ugla, nenadana. Oprostili smo se na raskršću, on je otišao svojoj kući, ja svojoj. Još jedni blagdani mrtvih prošli su pod krupnim zamagljenim mjesecom, hladnim i svečanim visoko gore, nebeskim lampionom za pokojne.
Post je objavljen 03.11.2025. u 15:23 sati.