Fašistička Italija vladala je jadranskom obalom izravnom aneksijom, marionetskim državama i vojnom okupacijom tijekom Drugog svjetskog rata.

Italija je anektirala dijelove obale, uključujući Dalmaciju, kako bi stvorila veliku "Carsku Italiju" i formirala marionetsku državu, Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH), s ustaškim režimom od 1941. do 1943., a okupirala je i područja Albanije i Grčke. Ovu vladavinu karakterizirali su teritorijalni ekspanzionizam, napori asimilacije i politička kontrola.

Izravna aneksija i okupacija

Ekspandijske ambicije: Italija je, pod Mussolinijevom fašističkom vladom, nastojala proširiti svoj teritorij i uspostaviti Mare Nostrum ("Naše more") preko Jadrana i Sredozemlja.

Aneksija Dalmacije: Nakon invazije na Jugoslaviju 1941., Italija je okupirala obalnu Jugoslaviju, uključujući velike dijelove Dalmacije, kao dio svoje "Carske Italije". Područje je organizirano u Guvernorat Dalmacija.

Okupacija Albanije i Grčke: Italija je Albaniju učinila dijelom Talijanskog Carstva, planirajući kolonizirati i talijanizirati teritorij. Italija je također okupirala teritorije u Grčkoj, uključujući Jonske otoke i dijelove južnih egejskih otoka.

Marionetske države

Nezavisna Država Hrvatska (NDH): Nakon invazije na Jugoslaviju, Italija i Njemačka uspostavile su Nezavisnu Državu Hrvatsku, marionetsku državu kojom je vladala fašistička ustaška organizacija.
Zajednički kondominijum: Od 1941. do 1943. NDH je bio kondominijum Njemačke i Italije, pri čemu je Italija kontrolirala značajne dijelove jadranske obale, posebno Dalmaciju.

Kontrola i suzbijanje

Vojna kontrola: Talijanske trupe korištene su za provođenje kontrole nad okupiranim područjima.
Politička kontrola: Ustaški režim u NDH bio je izravna posljedica podrške Osovine, a Mussolini je iznudio obećanja o teritorijalnim ustupcima prije nego što je dopustio ustaškom vođi Anti Paveliću da preuzme vlast.
Suzbijanje oporbe: U gradovima poput Fiumea, talijanski fašisti izveli su državni udar kako bi preuzeli kontrolu od legalne vlade, suzbijajući lokalnu autonomiju.


Fascist Italy ruled the Adriatic coast through direct annexation, puppet states, and military occupation during World War II
. Italy annexed parts of the coast, including Dalmatia, to create a large "Imperial Italy" and formed a puppet state, the Independent State of Croatia (NDH), with the Ustaše regime from 1941 to 1943, while also occupying areas of Albania and Greece. This rule was characterized by territorial expansionism, assimilation efforts, and political control.
Direct annexation and occupation

Expansionist ambitions: Italy, under Mussolini's Fascist government, sought to expand its territory and establish a Mare Nostrum ("Our Sea") across the Adriatic and Mediterranean.
Annexation of Dalmatia: Following the invasion of Yugoslavia in 1941, Italy occupied coastal Yugoslavia, including large parts of Dalmatia, as part of its "Imperial Italy". The area was organized into a Governorate of Dalmatia.
Occupation of Albania and Greece: Italy made Albania part of the Italian Empire, planning to colonize and Italianize the territory. Italy also occupied territories in Greece, including the Ionian islands and parts of the southern Aegean islands.

Puppet states

Independent State of Croatia (NDH): After the invasion of Yugoslavia, Italy and Germany established the Independent State of Croatia, a puppet state ruled by the fascist Ustaše organization.
Joint condominium: From 1941 to 1943, the NDH was a condominium of Germany and Italy, with Italy controlling significant portions of the Adriatic coast, particularly Dalmatia.

Control and suppression

Military control: Italian troops were used to enforce control over the occupied territories.
Political control: The Ustaše regime in the NDH was a direct result of Axis support, with Mussolini extracting pledges of territorial concessions before allowing the Ustaše leader, Ante Pavelić, to take power.
Suppression of opposition: In cities like Fiume, Italian Fascists carried out a coup d'état to seize control from the legal government, suppressing local autonomy.

"Dakle, postoje dva sukobljena podrijetla ove pjesme

Jedan kaže da je napisana tijekom Dominacije nad Fiumeom, kada je D'Annunzio okupirao Fiume i stvorio Slobodnu Državu Fiume, bilo tijekom 1918. ili 1919. Drugi kaže da su je u 19. stoljeću napisali dalmatinski dobrovoljci tijekom Talijanskog rata za neovisnost. Talijanski govornici možda bi mogli rasvijetliti njezino podrijetlo, to sam pronašao u svom istraživanju.

Ova konkretna pjesma dolazi s albuma "Le canzone della Repubblica Sociale Italiana", pa možemo pretpostaviti da je pjevana tijekom postojanja RSI-a. Postoje i dvije različite verzije pjesme, jednu sam pronašao na blogu o pjesmama RSI-a, koja je imala hrvatski dio, i drugu koja ga je imala kao "codardo".

O lijepa Dalmacije, moja rodna zemlja,
primaj oproštaj od legionara.
Da, da, prekrasna domovina, Dalmacija je njezino ime,
naše obećanje: osvojit ćemo ili umrijeti.

Da, da, tišina, ovo je glas,
ovo je glas, koji zove našu zastavu.
Kunemo se čašću Dalmatinaca,
da među nama neće biti kukavice,
kunemo se našom zastavom,
legionari, spremni smo za rat.
Da, kunemo se.

Moglo bi biti oboje, moglo bi biti jedno ili drugo, nisam govornik talijanskog, pa sam to temeljio na tekstu RSI bloga.

Tekst:

O prekrasna Dalmacije,
primite oproštaj

primite oproštaj
od Legionara.

Da, da, prekrasna domovina,
Dalmacija je njezino ime,

naše obećanje:
"osvojit ćemo ili umrijeti."

Da, da, tišina

ovo je glas,
ovo je glas

koji nas zove naša zastava.

Kunemo se čašću Dalmatinaca
da među nama neće biti Hrvata,

kunemo se našom zastavom:
Legionari, spremni smo za rat.

Da, kunemo se!"

Vatikan i talijanski fašizam imali su nelagodan savez 1920-ih i 30-ih, zapečaćen Lateranskim ugovorom iz 1929., kojim je priznat Vatikan i katoličanstvo učinjeno državnom religijom fašističke Italije. Ovaj odnos obilježila su razdoblja suradnje i sukoba, posebno oko uloge katoličkih organizacija i utjecaja fašističke ideologije na mlade i društvo. Papa Pio XI. u početku je podržavao Mussolinija u zaštiti Crkve od komunizma i modernizma, ali njihov se odnos pogoršao kako je Mussolinijev režim postajao sve opresivniji, što je dovelo do papinskih osuda fašizma. Godine 1929. Mussolini i Vatikan potpisali su Lateranski ugovor, kojim je riješeno "Rimsko pitanje" stvaranjem neovisnog Vatikana i davanjem Crkvi značajne uloge u talijanskom životu. Zauzvrat, Papa je priznao fašističku vladu.
Politička podrška: Vatikan je fašizam vidio kao bedem protiv komunizma i drugih uočenih prijetnji modernosti. U pripremi za izbore 1924., isusovački časopis Civiltŕ Cattolica čak je legitimizirao fašizam, kako je primijetio Commentary Magazine. Mussolini je, zauzvrat, koristio utjecaj Crkve kako bi stekao legitimnost za svoj režim. Želio se uskladiti s katoličkim moralom, a Crkva je pružila značajnu podršku njegovoj platformi.

Uvijek se pitam zašto Rim na Kaptolu - šuti i širi utjecaj i posjede. Zašto ljudi iseljavaju masovno i siromašni su i bijedniji nego ikada i stalno terorizirani ratom trideset godina a svi sustavi padaju ko kule od karata a usisavaju ogroman novac? Znate li da Irci ne plaćaju zdravstveno osiguranje ni vodu, voda je kod njih ljudsko pravo, a kler su maknuli totalno i zabranili političke aktivnosti rimskom kleru u irskim državnim poslovima.



Enrico Millo bio je talijanski admiral koji je služio kao prvi guverner dijelova Dalmacije pod talijanskom okupacijom od kraja 1918. do 1920. godine. Imenovan je nakon što je Italija okupirala sjevernu Dalmaciju nakon Prvog svjetskog rata i osnovala prvi Dalmatinski guvernorat, s vlastima u početku smještenima u Šibeniku prije nego što se preselila u Zadar. Njegovo guvernerstvo karakteriziralo je suzbijanje lokalne civilne vlasti, represija projugoslavenskog pokreta i postupci koje su kritizirale savezničke snage.
Ključne akcije tijekom njegovog guvernerstva

Uspostavljanje Guvernerstva: Dana 27. prosinca 1918. Millo je izdao uredbu o osnivanju "Guvernerstva Dalmacije i Dalmatinskih i Curzolanskih otoka".
Ukidanje lokalne vlasti: Službeno je uklonio civilnu i političku vlast iz lokalnih jugoslavenskih nacionalnih odbora.
Potiskivanje oporbe: Millo je nametao protjerivanja i internacije bez suđenja kako bi ugušio prosvjede protiv talijanske okupacije i za ujedinjenje s Jugoslavijom.
Zapošljavanje protalijanskih pojedinaca: Dopuštao je protalijanskim političkim osobama da preuzmu uloge u upravi i javnim institucijama.
Preuzeo je zapovjedništvo nad nacionalističkim trupama: Preuzeo je kontrolu nad nacionalističkim trupama predvođenim Gabrieleom D'Annunziom, koji je zauzeo grad Fiume, a kasnije okupirao Zadar u Dalmaciji.

Kraj njegova guvernerstva

Službena predaja: Guvernerstvo je službeno završilo Rapallskim ugovorom iz 1920., kojim je veći dio Dalmacije dodijeljen Jugoslaviji, ali je Italiji dopušteno anektiranje samo grada Zadra.
"Osakaćena pobjeda": Talijanski nacionalisti Rapallski ugovor smatrali su izdajom obećanja datih u Londonskom paktu i retorikom "osakaćene pobjede", koju su fašisti koristili za poticanje talijanskog imperijalizma i doprinos usponu talijanskog fašizma.

Poveznice:
https://en.wikipedia.org/wiki/Governorate_of_Dalmatia

https://en.wikipedia.org/wiki/Italian_imperialism_under_fascism

https://en.wikipedia.org/wiki/Enrico_Millo

Tko je Istru i Dalmaciju vratio Hrvatskoj?
https://www.index.hr/vijesti/clanak/tko-je-istru-i-dalmaciju-vratio-hrvatskoj-titovi-partizani/2063303.aspx