SPOTLIGHT

23 studeni 2025







"U podžanru »newsroom« filmova koji uranjaju u milje investigativnog žurnalizma »Spotlight« redatelja Toma McCarthyja svojim nas »staromodnim« prosedeom vraća u dobra stara vremena kojima su dominirale perjanice holivudskog liberalnog filma poput Alana Pakule, Sidneya Lumeta i naročito Roberta Redforda, dok inteligentno podvlači etičku i dramaturšku snagu informacije.

Priča je fokusirana na investigativni team dnevnika Boston Globe, predvođen novim urednikom Martyjem Baronom (Liev Schreiber), koji je srušio naizgled neprobojni zid hipokrizije i šutnje koji su podigle crkvene institucije, otkrivanjem pedofilskog skandala u bostonskoj nadbiskupiji, koji je doveo do ostavke njena čelnog čovjeka, kadinala Bernarda Francisa Lawa.

No magnituda tog pedofilskog potresa bila je puno šira i snažnija, zahvativši čitavu Katoličku crkvu, nakon čega ni Vatikan nije mogao više sjediti skrštenih ruku, iako je sve ostalo na frazama. Na listi se našlo čak 89 bostonskih svećenika optuženih za seksualno zlostavljanje maloljetnika. Većina njih završila bi na »tretmanu« ili u nekoj udaljenoj župi, kao što su završili i popovi u filmu »El Club« Pabla Larraina, u kojoj se ciklus mogao lako ponoviti.

Možda režiser filma Thomas McCarthy ne igra na vrtoglavicu jednog »Zodiaca« koji je također ambijentiran u novinskoj redakciji, transformiranoj u centrifugu znakova, ili na komornu hladnoću jednog »Capotea«. No zato fino igra na retro estetiku zaboravljenog vremena u kojem dominiraju fotokopirke, odlasci u biblioteke i dobri stari notesi u kojima se bilješke zapisuju kemijskom olovkom, kao zamjena za SMS poruke. McCarthyjev komad totalno je »antimoderan«, sav u finim vintage tonovima, koje naglašava »Carhartt« kožna jakna Marka Ruffala i njegova stara »toyota camry«. Ruffalo je svom liku podario dostatnu dozu Metode, portretirajući ga kao čovjeka koji u poslu nije samo spreman žrtvovati vlastiti duh već i tijelo.

No, dok McCarthy slaže indicije, imena i svjedočanstva, niti u jednom trenutku ne upada u retoriku jeftinog spektakla. Zato je krajnje dirljiva sudbina punašnog Joea koji je još u ranim školskim danima »izašao iz ormara«, da bi kasnije sustavno bio zlostavljan od strane manipulativnog popa kojem je vjerovao, pri čemu najuznemirujući dio njegove ispovijesti ostaje onaj u kojem on objašnjava novinarki koliko mu je puno značilo da mu je svećenik dao do znanja da je OK biti gej. U tome je sublimirana sva monstruoznost Moći koju su te megalomanske »sluge božje« imale.

Zato fokus filma predstavljaju redakcijski kolegiji, telefonski razgovori i analize otkrivenih dokumenata. McCarthy je pravi majstor naglašavanja psiholoških sfumatura, dok traga za istinom i pravom mjerom filmske priče, igrajući na čistoću plana-kontraplana, s posebnim akcentom na pažljivo kadriranje lica, gdje svaka scena pridodaje neki novi detalj kompleksnom puzzleu istrage i neku novu priču za ispričati, ali onu »pravu« i transparentnu. I što je najvažnije, McCarthyjev komad je ljubavno pismo zaboravljenom vremenu pisanih medija koje nije poznavalo »infotainment«.

Jer, ovakvi veliki pothvati istraživačkog novinarstva nezamislivi su za web. Oni su adresirani svima koji vole uprljati prste novinskim papirom i koji vjeruju da kvalitetno novinarstvo još nije mrtvo." (Dragan Rubeša)

I moja današnja/jučerašnja umj. fotka "Prvi snijeg"

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.