“Neki rimski umjetnik pisao je o Parizu:
»Ovdje mi je beskrajno neugodno; mislim da je razlog u tome što nemam slobodnog vremena da volim koliko mi je drago. Ovdje se osjećajnost troši kap po kap, onako kao što se obrazuje, i po mome mišljenju, na način koji zamara izvor. U Rimu zbog malog interesiranja za svakodnevne događaje, zbog uspavanosti spoljnjeg života, osjećajnost raste u korist strasti.«

Samo u Rimu poštena žena koja ima kočije kaže sa izlivom osjećanja, kao što sam jutros vidio, drugoj ženi, svojoj običnoj poznanici: »Ah! draga prijateljice, nemoj da vodiš ljubav sa Fabijom Vitteleschijem; za tebe bi bilo bolje da se zaljubiš u nekog drumskog razbojnika. Sa njegovim blagim i odmjerenim izrazom lica u stanju je da ti probije srce bodežom i da ti, zabadajući ga u tvoje grudi, kaže uz ljubazan osmijeh: »Mala moja, boli li te?« I ovo se odigralo pred ljupkom petnaestogodišnjom osobom, kćerkom, i to vrlo živahnom, dame kojoj je bila upućena preporuka.

Čovjek sa Sjevera, ako ga, na njegovu nesreću, ne odbije odmah u početku prirodnost ove južnjačke ljubaznosti, koja se u stvari jednostavno razvija iz grandiozne prirode, zahvaljujući dvostrukom odsustvu bontona i svih interesantnih novosti, poslije godinu dana neće moći da podnese žene svih ostalih zemalja.

Prva tri dana Francuskinje sa njihovim malim dražima čine mu se sasvim privlačne i ljupke, ali četvrtog, fatalnog dana, postaju mu dosadne, kad se otkrije da su sve ove ljupkosti unaprijed proračunate i naučene napamet, vječito iste svakog dana i za svakoga.

Kod Njemica, naprotiv, koje su tako prirodne i koje se sa toliko revnosti prepuštaju svojoj mašti, on vidi, uprkos svoj njihovoj prirodnosti, da često nemaju ništa drugo da pokažu do jalovost, bljutavost i nježnost iz plave biblioteke. Rečenica grofa Almavive kao da je stvorena u Njemačkoj: »I čovjek je, jedne lijepe večeri, sav začuđen što nalazi zasićenost tamo gdje je išao da traži sreću.« “

STENDHAL, O Italiji (1826)
(odlomak)