Danas sam listala svoju likovnu enciklopediju i zastala nad slikom triju sestara, podsjetila me slika na nešto i izvukla to iz mraka na površinu, na jednu biografsku priču i cb fotografije triju nepoznatih, vrlo lijepih i umrlih sestara. Sestre, sestre oko nas. I one Bergmanove, iz Krici i šaputanja. Mislim da sam ga gledala u Studentskom centru, taj film, ne sjećam se točno, ali znam da je bio težak i mučan, sa prekrasnom fotografijom, oblom i putenom Liv Ullmann u šuljanju na prstima kroz mračne i raskošne sobe i zastrašujućim krikovima umiruće u noći. Kasnije sam gledala Fanny i Alexander i zaljubila se u taj film.



https://hr.wikipedia.org/wiki/Krici_i_%C5%A1aputanja

“Anna: [čitajući Agnesin zapis u dnevniku] "Srijeda, treći rujna. Hladnoća u zraku govori o približavanju jeseni, ali dani su još uvijek lijepi i blagi. Moje sestre, Karin i Maria, došle su me vidjeti. Divno je ponovno biti zajedno kao u starim danima. Osjećam se puno bolje. Čak smo uspjele i prošetati zajedno. Bilo je to prekrasno iskustvo, posebno za mene, jer tako dugo nisam bila vani. Odjednom smo se počele smijati i trčati prema staroj ljuljački koju nismo koristile još otkako smo bile djeca. Sjele smo u nju kao tri dobre male sestre i Anna nas je gurnula, lagano i nježno. Svi moji bolovi su nestali. Ljudi koje sam voljela najviše na svijetu, bili su sa mnom. Mogla sam ih čuti kako čavrljaju oko mene. Mogla sam osjetiti prisutnost njihovih tijela, toplinu njihovih ruku. Htjela sam se uhvatiti za taj trenutak, i pomislila sam, "Što god bilo, ovo je sreća. Ne mogu poželjeti ništa bolje. Sada, na nekoliko minuta, mogu doživjeti savršenstvo i osjećam se duboko zahvalna svom životu koji mi daje toliko toga." “