Marketing
VJEŠTICA
“Od postelje do vrata, što su vodila u hladni trijem, protezala se tamna peć s loncima i obješenim krpama. Sve je, zajedno sa Savelijem, koji bijaše upravo izišao, bilo do krajnosti prljavo, masno, čađavo. U takvoj prostoriji bijaše upravo neobično vidjeti bijeli vrat i tanku, nježnu žensku kožu. Crkvenjakovica poletje k postelji i protegnu ruke kao da bi htjela da pokida, razgazi i satre u prah sve to, ali onda opet odskoči natrag, kao da se boji dodira s prljavštinom, i opet se ushoda.
Kad se Savelij, dva sata kasnije, vratio, pokriven snijegom i izmoren, ona je već ležala, svučena, u postelji. Oči joj bijahu zatvorene, ali se on, videći sitne trzaje na njezinu licu, dosjeti, da ona ne spava. Vraćajući se kući, sam je sebi dao riječ, da će šutjeti do jutra i da je ne će dotaknuti, ali sad nije mogao a da je ne ubode.
- Badava si toliko čarala: ode! - reče on nasmiješivši se zlurado.
Crkvenjakovica je šutjela, samo joj je podbradak zadrhtao. Savelij se polagano svuče, prekorači ženu i leže uza zid.
- Razjasnit ću ja sutra ocu Nikodimu kakva si ti žena! - promrsi on skupivši se u klupko. Žena brzo okrenu lice prema njemu i pogleda ga užarenim očima.
- Dosta mi je i tebe i mjesta, - reče ona, - a ženu sebi potraži u šumi! Zar sam ti ja žena, grom u te! A još mi i dodijava, klada, lenguza, oprosti bože!
- No, no... Spavaj!
- Jao meni nesretnici! - zajeca crkvenjakovica. - Da nije bilo tebe, bila bih se možda udala za trgovca ili za kakvo blagorođe! Da nema tebe, sad bih ljubila muža! Što te nije zameo snijeg, što se nisi smrznuo tamo na glavnoj cesti, Herode!
Dugo je plakala crkvenjakovica. Na koncu je duboko uzdahnula i utihnula. Vani je još bješnjela vijavica. U peći, u dimnjaku, iza svih zidova nešto je plakalo, a Saveliju se činilo, da plače nešto u njemu, u njegovim ušima. Večeras se konačno uvjerio, da su njegove pretpostavke valjane: on više nije sumnjao, da njegova žena zapovijeda vjetrovima i noćnim trojkama. Da nevolja bude trostruka, ta je nadnaravna, divlja snaga davala toj ženi do njega posebnu, nepojmljivu draž, kakvu prije nije zapažao. Zato ju je, a da to u svojoj gluposti nije ni opazio, ovio aureolom poezije, i ona mu se učini još bjeljom, glađom, nepristupačnijom.
- Vještica! - negodovao je on. - Tfu, gad!
A međutim, kad se ona smirila, i kad je počela jednolično disati, dodirnu prstima njezin zatiljak... Neko je vrijeme držao u ruci njezinu gustu kosu. Ona nije osjećala... Onda on postade smjelijim, pa je pomilova po vratu.
- Ostavi! - viknu ona i tako ga udari laktom u korijen nosa, da mu se zaiskrilo pred očima.
Bol u korijenu nosa brzo je prošla, no muka je ostala."
A. P. Čehov, Vještica
Post je objavljen 25.02.2025. u 23:12 sati.