„I - nešto ga zagolica. Mora to učiniti. Najbolje odmah dok se to u njemu ne rasprši, ne ugasi.

S telećakom na leđima ugura se u poštu, kupi kuvertu - ne jednu nego dvije kuverte s dva lista papira - ne, uzet ću još i dopisnicu i ponovo se progura na peron. Telećak s kruhom i glačalom položi među noge, nasloni se na kosi stol i poče od onoga što mu je bilo najlakše, od dopisnice:

»Zdravo, Demka!

Bio sam ti u zoološkom vrtu! Mogu ti reći da to vrijedi! Tako nešto još nisam vidio. Svakako otiđi pogledati. Imaju i bijele medvjede, razumiješ? Krokodile, tigrove, lavove. Računaj da ćeš razgledati cijeli dan, unutra prodaju i piroške. Ne propusti pogledati kozoroga. Zastani malo dulje kod njega - i porazmisli. Isto tako ako vidiš antilopu... Majmuna je mnogo, smijat ćeš im se. Ali jednog nema: makaku-irusu je neki zlikovac bacio duhan u oči, naprosto tako, bez razloga. I majmun je oslijepio.
Uskoro mi dolazi vlak pa se žurim. Ozdravi i budi čovjek! Uzdam se u tebe!
Alekseju Filipoviču poželi sve najbolje u moje ime! Nadam se da će ozdraviti.
Srdačno,
Oleg.«

»Pčelice, Zoenko!

Zahvalan sam Vam što ste mi dopustili da se ustima dotaknem pravoga života. Da nije bilo onih nekoliko večeri osjećao bih se kao da sam nekako prikraćen.
Bili ste razumniji od mene, i zato sad mogu otputovati bez grižnje savjesti. Pozvali ste me u svoj stan, ali nisam došao. Hvala Vam! Mislio sam ovako: neka ostane među nama ono što je bilo, bolje da ništa ne pokvarimo. Sa zahvalnošću ću se uvijek sjećati što ste za mene učinili.
Iskreno, od srca Vam želim da se sretno udate!
Oleg.«

Izabravši ponajbolje pero i očistivši ga, Oleg se zamisli nad posljednjim pismom. Do sada je znao šta hoće i čak se smješkao. A sad mu se tlo zaljuljalo pod nogama. Bio je siguran da će napisati »Vera Korniljevna«, a napisao je:

»Draga Vega!

(Cijelo vrijeme sam želio da Vas tako nazovem, pa ću bar sada.)
Mislim da vam mogu pisati posve otvoreno, jer, iako o ovome nismo glasno razgovarali, svejedno smo razmišljali, zar ne? Sigurno je, naime, da liječnik neće ponuditi svoju sobu i krevet bilo kojem bolesniku, je li tako?
Nekoliko puta sam u toku današnjeg dana pošao k Vama! Jednom sam i došao. Išao sam k Vama uzbuđen kao da mi je šesnaest godina, kako možda i ne dolikuje više čovjeku s mojim životopisom. Uzrujavao sam se, stidio se, radovao se, bojao se. Trebalo je prohujati toliko godina da bih mogao shvatiti: bog mi Vas je poslao.
Znate, Vega, da sam Vas zatekao kod kuće možda bi među nama počelo nešto namješteno, nešto nasilno izmišljeno! Šetao sam kasnije i mislio: dobro je što Vas nisam zatekao. Sve ono što ste Vi do sada propatili i što sam ja do sada propatio bar se može spomenuti, saopćiti! Ali ono što bi započelo među nama, to čak ne bismo mogli nikome ni priznati! Vi, ja, i među nama ono - nekakva siva crknuta zmija koja ipak raste.
Stariji sam od Vas, ne toliko po godinama, koliko po životu. Zato mi vjerujte: Vi imate pravo, u svemu, u svemu, u svemu ste Vi imali pravo - što se tiče Vaše prošlosti i Vaše sadašnjosti, samo Vam nije dano da predvidite svoju budućnost. Možda se nećete složiti sa mnom, ali Vam svejedno proričem da ćete još prije nego što uplovite u ravnodušnu starost, blagoslivljati onaj dan kad se niste priključili mojoj sudbini. (Ne mislim tu na progonstvo, jer se čak priča da će ga ukinuti.) Pola svoga života priklali ste kao janje - sačuvajte drugu polovicu!
Sada, kad ipak odlazim (a ako se ukine progonstvo, neću doći k Vama na kontrolu i na liječenje, što znači - da se opraštamo), moram vam reći da čak i onda kad smo govorili o najduhovnijim vrijednostima, kao što sam ja često mislio i u što sam vjerovao, ja cijelo to vrijeme, cijelo vrijeme nisam ništa drugo želio nego da Vas zagrlim i poljubim u usta!
Što se može.
I sad ću ih bez pitanja, poljubiti.«“

Aleksandar Solženicin, Odjel za rak / Rijeka bez ušća

Nad hrpicom knjiga zastala sam i fotkala. Rečenica je daleka asocijacija na Coelhov naslov Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala. Možda fotkanje i jest plakanje.