KANIBALIZAM

Pišem jer mogu. Svi preduvjeti su zadovoljeni. Ispod mene tipkovnica, ispred mene ekran, iza mene petice iz hrvatskog, logike i filozofije, latinskog i engleskog. Dok pijem kavu, čitam Ljube se dobri, loši, zli... , da je pisanje taština i način autanja se, itd. „Mi svi ostali "kratkog trajanja " u svijetu obilja riječi mi nismo ovdje da bismo nekoga zadivili, nego da bismo sebi olakšali teret dnevnih nagomilanih briga ili, kako kaže jedan naš bloger u svojoj pjesmi da je " ploha postojanja sve manja za gomilanje "“

Pišem jer mi je to najlakše i pri ruci, alat uvijek na stolu. Svatko radi ono što mu je najlakše. Puknut savršenu fotku, napisati neki tekstić uz jutarnju kavicu, ništa pretenciozno, za rok trajanja pet minuta, najdraži su mi spontani tekstovi, pretencioznost netalentiranih mi je odbojna, kad od svega ostane okus "pisca" u slini, jer, nisam kanibal. Prisjećam se sad one istinite priče o avionskoj nesreći u neprohodnom području, kad su preživjeli pojeli jedni druge, gdje je ulogu igrala fizička snaga i kanibalska predispozicija. U takvim uvjetima života, među monsterima i psihopatima, smatram se pojedenom.

Pišem prije njihovog doručka. Pojedu me monsteri za doručak. Skužim ih po pisanju. I oni mene.

Saturn proždire svog sina, Francisco de Goya (1823)