TREBA se, kažu, distancirati od svoje teme, treba se uzvisiti iznad motiva koje želimo opisati, to je jedno, a to je, kažu, prvo i najvažnije, možda čak i jedino važno! »Objektivirati se!« »Objektivirati se«, da, kažu da tako treba, zauzeti neki razmak, otprilike, da bi čovjek uspio zaboraviti svoju vlastitu ličnost, to jest da se subjektivno slijepo ne bi predao ni nekom uzbudljivom događaju ni ljepljivim osjećajima, jer takvi glasni događaji i takvi korozivni osjećaji javljaju se kao trajna opasnost da čovjek potone u vlastitim, »ličnim«, uvijek podjednako »mrskim« raspoloženjima, što kod pisanja djeluje uvijek više-manje smiješno, ali, ipak, onaj uobičajeni, sebe i svoju vlastitu malenkost trajno preuveličavajući glas kuknjave nad vlastitom nesretnom sudbinom i jalovim razmatranjem starih ozljeda, sramota i gluposti, uostalom savršeno dosadnih i suvišnih jer su suviše ljudski tipične, onaj glas vječne Jeremijade nad vlastitim truplom, upravo taj naučeni, literarno manirirani glas, glavna je smetnja da se čovjek ne uspijeva oteti obmanama nagona, oslobođen svakog intimnog balasta.

Za pravilno procjenjivanje razmaka od motiva, koji treba da se opiše (a naročito što se tiče mentalne rezerve spram raznovrsnih zahtjeva koji se pisanju kao takvom stavljaju u zadatak, vjerski, politički ili uopće bilo koji), najpouzdanija je mjera privatno iskustvo.

Trebalo bi metodički ispitati čitavu seriju tipova, karakterističnih, ne samo nastranih nego baš manijaka, kliničkih slučajeva, kakvi predstavljaju »elitu« u okviru raznih ljudskih prevara po crkvama, u politici, u karijerama, u hijerarhiji uopće, a naročito u štampi, trebalo bi o ovoj mnogopoštovanoj gospodi mravima posjedovati čitavu malu kartoteku sa pouzdanim podacima. kako se ponašaju i vladaju, odakle su stigli (ispod slamnatog krova, iz cilindraške sramote ili iz socijalne bijede), kakve su tjelesne građe, kakve su im najintimnije tajne, slabosti i poroci, pa kad bi čovjek svladao svu ovu moralnu i materijalnu smjesu, kad bi mu ovi fabrički produkti od lutaka postali jasni i prozirni i plastični, i to ne samo po svojim bijednim ulogama nego i po najsakrivenijim mislima, onda bi se takvo distancirano, mirno, udaljeno i takozvano »objektivirano« razmatranje, uzvišeno iznad svih ljudskih napasti, pretvorilo doista u uvjerljivo svjedočanstvo.

Sabrana po knjigama kao u kutijama (kao što se sabiru i nabadaju na iglu leptiri kao vješto montirani primjerci), ova bi svjedočanstva slijedećim pokoljenjima doista mogla poslužiti kao beletristički vademecum.

Međutim, u čemu je stvar? Zapadnoevropska lirska beletristika opisuje uglavnom još od početka ovoga vijeka borbu pasivnih neurastenika, poraženih u borbi sa stvarnošću, na više-manje sentimentalan način. Smrvljeni zakonima raznih socijalnih sredina, ovi beletristički homunkulusi kao moralni osamljenici ne pokreću i ne rješavaju ništa, a, kao lirske sjenke lirskih anegdotâ, ne samo da su nezanimljivi nego su - kao originalna zamisao kompozicije - prosto nepostojeći. Ovi beletristički likovi ne uspijevaju da se razviju ni do kakve formule svog vlastitog dostojanstva i spoznaje, oni u okviru realnog zbivanja ne postaju nikakav faktor, jer najviši uspon njihove spoznaje predstavlja rezignirana pomisao na Smrt ili na samoubojstvo, na temelju subjektivnog saznanja da je svaka daljnja borba intelekta sa materijalnim snagama - jalova. Nemoćno saznanje, ovo uviđanje apsurda, ovo jeftino izazivanje samilosti nad pregaženim žrtvama, nad ličnom nemoći da se razvije bilo kakav otpor, dickensovsko putovanje kroz pakao stvarnosti, opisivanje moralne bijede koje su ruski beletristi doveli do rutiniranog savršenstva, tiho ludilo u melankoličnoj atmosferi velegradskog dna, gdje u zelenkastoj svjetlosti vonjavih plinskih svjetiljaka slabo plaćena činovnička lica prepričavaju fraze o Bogu ili o Smrti, patos ove mase obezglavljenih stradalnika zaslužio je, mjesto ove, danas masovno uobičajene instrumentacije, jednu sasvim drugu i novu opisnu metodu, koje u beletristici, nažalost, danas nema, premda je vrijeme kao samo po sebi imperativno traži. Velegradska bijeda trebala bi da se prikaže sa svojom petrolerskom lumpenproleterskom asimptotom kao trajnim potencijalom uzvišenja buntovne svijesti, a mjesto starofrajlinske manije kakva svršava pokajničkim molitvama u suzama, ove veličanstvene kaskade moralne bune imale bi se upotrijebiti kao pokretna sila pjesničkih turbina.

Da se čitava jedna literatura evropska razvila do samoubilačke depresije kojoj je jedino nadahnuće, kao svespasavajuća formula, pomisao na nestanak sa ovoga svijeta, nije zapravo nelogično, jer Kult Pasivne Patnje kao svemirski uzakonjenog stanja fakata traje kao glavni motiv svih religija, a Zapadna Evropa sve do ovoga rata razradila je kult smrti i patnje do perverzno bogatog instrumentarija, koji se i danas, u ovome ratu, podudara sa pasivnom, slaboumnom rezignacijom.

Miroslav Krleža, Dnevnik, Rujan 1917